Aleksandra Zečević Malović

Postoje elementi enterijera koje primijetimo odmah i oni koje otkrivamo tek kroz svakodnevnu upotrebu. Ručke pripadaju ovoj drugoj grupi. One su među rijetkim detaljima koje ne samo da posmatramo, već ih svakodnevno dodirujemo, koristeći ih gotovo nesvjesno. Upravo u toj neposrednosti leži njihova posebnost.

Od Kenga Kume i njujorškog ARO-a do zagrebačkog studija SKROZ, arhitekte širom svijeta pokazale su da se ozbiljna arhitektura može dogoditi i tamo gdje je najmanje očekujemo. Kokošinjci, naizgled sasvim mali i utilitarni objekti, postali su poligon za istraživanje konstrukcije, materijala, biomimikrije, održivosti, cirkularne ekonomije, pa čak i urbanizma. Jer možda mali projekti zapravo i ne postoje.

Arhitektonski simpozij Oris Day biće održan 8. novembra 2026. u Zagrebu, a centralni dio programa donosi susret Smiljana Radića Clarkea, ovogodišnjeg laureata Pritzkerove nagrade, i švajcarskog arhitekte Christiana Kereza.

U vremenu u kojem je arhitektura sve češće svedena na brzinu, investicionu logiku i vizuelni efekat, razgovor sa onima koji struku i dalje promišljaju kao spoj znanja, istraživanja i odgovornosti postaje dragocjen. Dr sc. Alen Žunić, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pripada upravo toj rijetkoj grupi autora čiji rad istovremeno obuhvata projektovanje, teoriju, urbanizam, edukaciju i javno djelovanje. Njegova profesionalna putanja, koja povezuje zagrebački Arhitektonski fakultet sa Harvard University, Massachusetts Institute of Technology, ETH Zürich i Columbia University, nije važna samo kao biografski podatak, već kao potvrda jednog dosljednog pristupa u kojem arhitektura nije zatvorena disciplina, već otvoreno polje istraživanja. Kroz rad studija ALBATROSS Architecture + Research Office, Žunić razvija projekte koji brišu granice između arhitekture, urbanizma, pejzaža i tehnologije, insistirajući na holističkom i istraživačkom modelu rada. U razgovoru koji slijedi govori o znanju kao nultom koraku arhitektonske prakse, o potrebi da arhitekta bude i mislilac i organizator, o gradu kao dugoročnom projektu, ali i o tome zašto su danas potrebni pragmatični idealisti spremni da preuzmu odgovornost za prostor i njegovu budućnost.

Crnogorska obala danas se ne mijenja planski, već parcijalno — investiciju po investiciju, pont po pont, plažu po plažu. Od nasipanja mora i proširivanja hotelskih kupališta do formiranja novih marina i potpuno izmijenjenih kontaktnih zona između kopna i mora, sve je očiglednije da obala postaje prostor koji se prilagođava pojedinačnim interesima, bez jasne strategije o tome gdje su granice takvih intervencija. Problem više odavno nijesu samo pojedinačni slučajevi, već činjenica da gotovo više i ne postoji ozbiljna rasprava o tome koliko je promjene prostora dozvoljeno. Da li je prihvatljivo da svaki novi projekat oblikuje obalu prema sopstvenim potrebama? Postoje li jasna pravila koja definišu šta je uređenje prostora, a šta njegova trajna transformacija? I da li uopšte razumijemo ozbiljnost posljedica koje ovakve intervencije ostavljaju na pejzaž, ekosisteme i identitet primorja? Ako je moguće nasuti more usred UNESCO prostora, onda pitanje više nije šta gradimo na obali, već koliko smo spremni da promijenimo samu obalu da bi gradnja bila moguća.

Na rubu naselja Bandići, u neposrednoj blizini Podgorice, realizovan je projekat vinarije i pratećih objekata koji na promišljen način objedinjuje savremeni arhitektonski izraz, lokalnu graditeljsku tradiciju i funkcionalnost poljoprivrednog gazdinstva površine veće od 5 hektara. U pitanju je prostorna intervencija koja ne samo da odgovara zahtjevima proizvodnje, već i jasno afirmiše ideju o arhitekturi kao integralnom dijelu pejzaža.

Rifat Alihodžić je arhitekta iz Bijelog Polja i osnivač studija ARHINGinženjering, jednog od najdugovječnijih arhitektonskih studija u Crnoj Gori. Tokom skoro 35 godina rada realizovao je brojne projekte različitih tipologija, a njegovo iskustvo obuhvata i nastavnički rad na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. U razgovoru govori o kontinuitetu i promjenama u sopstvenom pristupu, o problemima savremenog planiranja i gradnje, o ulozi obrazovanja i konkursne prakse, kao i o odgovornosti arhitekte prema prostoru i zajednici.

U srcu pustinje, na visoravni Rijada, smješten je KAPSARC (Centar za studije i istraživanja naftne politike kralja Abdulaha) – neprofitna istraživačka institucija koja se bavi razvojem politika za efikasniju i održiviju upotrebu energije u cilju poboljšanja kvaliteta života širom svijeta. Međutim, osim svoje uloge u energetskim politikama, KAPSARC je istovremeno i izuzetan primjer kako parametrijska arhitektura može odgovoriti na izazove okoline, funkcionalnosti i estetskog izraza.

Izranjajući iz pijeska ostrva Saadiyat, Zayed Nacionalni Muzej predstavlja istovremeno kulturnu instituciju i klimatski instrument. Smješten u srcu Kulturnog Distrikta Saadiyat, ovaj projekat biroa Foster + Partners, predvođenog Pritzerovim laureatom Lordom Normanom Fosterom, otvoren je za javnost 3. decembra 2025. godine, nakon više od jedne decenije planiranja i složene izgradnje.

Novi Atlas Jadrana, projekat APSS Instituta iz Podgorice, podržan od strane Programa za kulturu i kreativnost Zapadnog Balkana (Culture and Creativity for the Western Balkans) i British Council, predstavljen je u Decembru u Podgorici, a njegova međunarodna i crnogorska promocija najavljena je za prvu polovinu ove godine.

U samom srcu Sijene, unutar zidova istorijske Palate Rinučini, nalazi se stan čija je nedavna restauracija i enterijersko uređenje spojila drevno nasljeđe i savremenu estetiku. Smještena u strukturi koja datira iz 11. vijeka, ova intervencija otkriva skriveno bogatstvo zidova srednjovjekovne kule i pretvara prostor u sofisticirani, ali tihi dijalog prošlosti i sadašnjosti.

Na obali Luštice stara vojna zgrada doživjela je preobražaj koji briše granicu između prošlosti i sadašnjosti. Umjesto rušenja, odluka je bila da se sačuva i transformiše, zadržavajući originalni oblik i konstrukciju. Projekat podgoričkog studija NRA Atelier pažljivo je oblikovao duh mjesta. Dodan je samo jedan sprat – taman toliko da objekat dobije novu funkciju, a da i dalje djeluje kao da je oduvijek bio dio pejzaža. „Kada je nešto funkcionalno, ne treba ga rušiti; ako je drvo živo, ne treba ga uklanjati,“ prisjeća se Simon Drotter, kreativni direktor ispred investitora, pozivajući se na viziju vlasnika Samih Sawirisa.