Aleksandra Zečević Malović

Dječji vrtić Točkica u Sesvetskom Kraljevcu predstavlja cjelovito arhitektonsko ostvarenje u kojem se javna zgrada za najmlađe promišlja kao prostorni sistem odnosa – između svjetla i sjene, unutrašnjeg i spoljašnjeg, sigurnosti i slobode, pojedinačnog i kolektivnog.Riječ je o najvećoj predškolskoj ustanovi izgrađenoj u Zagrebu u posljednjih deset godina, ali i o prvom vrtiću u ovom naselju, čime projekat dobija i širi urbani značaj.

Nova Osnovna škola „Vladimir Nazor“ u Podgorici oblikovana je kao jasan i disciplinovan prostorni sistem, u kojem se stroga organizacija učionica susreće sa otvorenim, neformalnim prostorima kretanja i susreta. Arhitektura ovdje ne ostaje na nivou funkcionalnog okvira, već postaje aktivni dio procesa učenja.

U vremenu u kojem je arhitektura sve češće svedena na brzinu, investicionu logiku i vizuelni efekat, razgovor sa onima koji struku i dalje promišljaju kao spoj znanja, istraživanja i odgovornosti postaje dragocjen. Dr sc. Alen Žunić, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pripada upravo toj rijetkoj grupi autora čiji rad istovremeno obuhvata projektovanje, teoriju, urbanizam, edukaciju i javno djelovanje. Njegova profesionalna putanja, koja povezuje zagrebački Arhitektonski fakultet sa Harvard University, Massachusetts Institute of Technology, ETH Zürich i Columbia University, nije važna samo kao biografski podatak, već kao potvrda jednog dosljednog pristupa u kojem arhitektura nije zatvorena disciplina, već otvoreno polje istraživanja. Kroz rad studija ALBATROSS Architecture + Research Office, Žunić razvija projekte koji brišu granice između arhitekture, urbanizma, pejzaža i tehnologije, insistirajući na holističkom i istraživačkom modelu rada. U razgovoru koji slijedi govori o znanju kao nultom koraku arhitektonske prakse, o potrebi da arhitekta bude i mislilac i organizator, o gradu kao dugoročnom projektu, ali i o tome zašto su danas potrebni pragmatični idealisti spremni da preuzmu odgovornost za prostor i njegovu budućnost.

Postoje elementi enterijera koje primijetimo odmah i oni koje otkrivamo tek kroz svakodnevnu upotrebu. Ručke pripadaju ovoj drugoj grupi. One su među rijetkim detaljima koje ne samo da posmatramo, već ih svakodnevno dodirujemo, koristeći ih gotovo nesvjesno. Upravo u toj neposrednosti leži njihova posebnost.

Crnogorska obala danas se ne mijenja planski, već parcijalno — investiciju po investiciju, pont po pont, plažu po plažu. Od nasipanja mora i proširivanja hotelskih kupališta do formiranja novih marina i potpuno izmijenjenih kontaktnih zona između kopna i mora, sve je očiglednije da obala postaje prostor koji se prilagođava pojedinačnim interesima, bez jasne strategije o tome gdje su granice takvih intervencija. Problem više odavno nijesu samo pojedinačni slučajevi, već činjenica da gotovo više i ne postoji ozbiljna rasprava o tome koliko je promjene prostora dozvoljeno. Da li je prihvatljivo da svaki novi projekat oblikuje obalu prema sopstvenim potrebama? Postoje li jasna pravila koja definišu šta je uređenje prostora, a šta njegova trajna transformacija? I da li uopšte razumijemo ozbiljnost posljedica koje ovakve intervencije ostavljaju na pejzaž, ekosisteme i identitet primorja? Ako je moguće nasuti more usred UNESCO prostora, onda pitanje više nije šta gradimo na obali, već koliko smo spremni da promijenimo samu obalu da bi gradnja bila moguća.

U samom srcu Perasta, grada koji se spušta ka moru u ritmu kamena i svjetlosti, nekadašnji hotel Per Astra doživio je potpunu transformaciju. Arhitektonski studio Archifocus iz Nikšića potpisuje zahtjevnu adaptaciju i redizajn ovog objekta u luksuzni Santa Boka Hotel 5*, projekt koji prevazilazi granice funkcionalne rekonstrukcije i ulazi u sferu filozofije prostora. U toj transformaciji spojeni su inženjerska preciznost, emocionalna mjera i duboko poštovanje prema kontekstu Perasta — grada koji je istovremeno i muzej i živi pejzaž.

Na rubu naselja Bandići, u neposrednoj blizini Podgorice, realizovan je projekat vinarije i pratećih objekata koji na promišljen način objedinjuje savremeni arhitektonski izraz, lokalnu graditeljsku tradiciju i funkcionalnost poljoprivrednog gazdinstva površine veće od 5 hektara. U pitanju je prostorna intervencija koja ne samo da odgovara zahtjevima proizvodnje, već i jasno afirmiše ideju o arhitekturi kao integralnom dijelu pejzaža.

Rifat Alihodžić je arhitekta iz Bijelog Polja i osnivač studija ARHINGinženjering, jednog od najdugovječnijih arhitektonskih studija u Crnoj Gori. Tokom skoro 35 godina rada realizovao je brojne projekte različitih tipologija, a njegovo iskustvo obuhvata i nastavnički rad na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. U razgovoru govori o kontinuitetu i promjenama u sopstvenom pristupu, o problemima savremenog planiranja i gradnje, o ulozi obrazovanja i konkursne prakse, kao i o odgovornosti arhitekte prema prostoru i zajednici.

U enterijeru prodavnice dječije opreme i igračaka, arhitektkica Marija Lukić oblikovala je prostor koji priziva atmosferu igrališta — ali ne kroz doslovnost, već kroz pažljivo kontrolisanu estetiku, funkcionalnost i mjeru. Umjesto da imitira dječiji svijet, prostor ga reinterpretira minimalističkim jezikom, ostajući dosljedan jasnoći forme i suptilnosti detalja.

U srcu pustinje, na visoravni Rijada, smješten je KAPSARC (Centar za studije i istraživanja naftne politike kralja Abdulaha) – neprofitna istraživačka institucija koja se bavi razvojem politika za efikasniju i održiviju upotrebu energije u cilju poboljšanja kvaliteta života širom svijeta. Međutim, osim svoje uloge u energetskim politikama, KAPSARC je istovremeno i izuzetan primjer kako parametrijska arhitektura može odgovoriti na izazove okoline, funkcionalnosti i estetskog izraza.

U vremenu u kojem enterijeri često teže neutralnosti i univerzalnosti, ovaj stan u Tivtu bira drugačiji put — onaj koji polazi od ličnog doživljaja prostora.