Kada govorimo o arhitekturi, gotovo instinktivno mislimo na kuće, muzeje, hotele, škole, nebodere ili velike javne komplekse. Veličina, budžet i reprezentativnost programa često se poistovjećuju sa značajem projekta.
Ali arhitektura ne počinje brojem kvadrata.
Možda se njen kvalitet čak jasnije vidi onda kada je zadatak sveden na minimum. Kada nema monumentalnog programa, velikog budžeta ni spektakularne lokacije iza kojih se projekat može sakriti, ostaju osnovna pitanja: ko koristi prostor, kako se kroz njega kreće, koliko mu je potrebno svjetlosti i vazduha, kako se objekat održava, od čega se gradi i na koji način reaguje na klimu i svoje neposredno okruženje.
A šta se događa kada je korisnik - kokoška?
Pokazuje se da se pitanja gotovo i ne mijenjaju.
Nekoliko projekata iz različitih djelova svijeta dokazuje upravo to. Poznati arhitektonski studiji pristupili su projektovanju kokošinjaca sa istom pažnjom sa kojom bi pristupili kući, paviljonu ili javnoj zgradi. Rezultat nijesu samo neobične građevine, već vrlo ozbiljni mali eksperimenti u arhitekturi.
CASA WABI COOP: KENGO KUMA I KOLEKTIVNO STANOVANJE ZA KOKOŠKE.
Na pacifičkoj obali Meksika, u okviru umjetničke fondacije Casa Wabi u Oaxaci, Kengo Kuma & Associates projektovali su 2018. godine kokošinjac koji su sami autori uporedili sa projektom kolektivnog stanovanja.
U središtu objekta nalazi se zajednički prostor za kretanje kokošaka, dok konstrukcija od međusobno ukrštenih drvenih ploča istovremeno formira niz pojedinačnih ćelija za njihov odmor.
Princip je vrlo jednostavan, ali arhitektonski precizno razvijen. Drvene ploče debljine 30 milimetara formiraju rešetkastu strukturu koja istovremeno postaje zid, krov i glavni konstruktivni sistem. Njena poroznost omogućava stalno strujanje vazduha i stvaranje sjenke, što je posebno važno u toploj klimi Oaxace.
Umjesto klasičnog zatvorenog poljoprivrednog objekta, nastala je prozračna struktura u kojoj se konstrukcija, mikroklima i način korišćenja prostora preklapaju u jednom sistemu.
Posebno je zanimljivo što Kengo Kuma ovom zadatku ne pristupa kao „malom objektu za životinje“. Polazište je isto kao kod stanovanja za ljude: postoji zajednica, postoji zajednički prostor i postoji potreba za individualnim mjestom za odmor.
Samo su stanari drugačiji.
KOKOŠVAROŠ STUDIJA SKROZ: GRAD U KOJEM LJUDI POSTAJU POSJETIOCI
Jedan od možda najzanimljivijih primjera dolazi upravo iz regiona.
U Rakovom Potoku kod Samobora, zagrebački studio SKROZ realizovao je 2017. godine Kokošvaroš, farmu za ekološki uzgoj peradi koja istovremeno ima turističku i edukativnu funkciju. Autorski tim činili su Margita Grubiša, Marin Jelčić, Daniela Škarica, Ivana Žalac i Dorotea Klinčić.
Povod za nastanak projekta bio je gotovo banalan, ali zapravo govori mnogo o udaljavanju savremenog čovjeka od procesa proizvodnje hrane. Investitor je, prema opisu projekta, razgovarao sa djecom vrtićkog uzrasta iz lokalne sredine i shvatio da neka od njih ne znaju kako zapravo „nastaju jaja“.
Iz potrebe da farma postane i mjesto edukacije nastala je ideja koja je potpuno promijenila način na koji je projekat zamišljen. Arhitekte nijesu projektovale jedan kokošinjac. Projektovale su mali grad.
Kokošvaroš je organizovana kao naselje sa smještajnim jedinicama, servisima, ulicama, trgovima i javnim građevinama. Dobila je čak sopstveni grb, zastavu, imena trgova, kućne brojeve i sistem signalizacije.
Kompleks zauzima oko 2.800 kvadratnih metara i organizovan je za približno 400 koka nosilja, 100 pilića za tov i 30 pilića sa kvočkama. Različite vrste i potrebe peradi rezultirale su različitim tipovima nastambi, dok su nosilje raspoređene u četiri svojevrsne „četvrti“. Uz svaku se nalaze po dvije livade koje se naizmjenično koriste, čime se omogućava regeneracija zemljišta.
Nastambe su izdignute od tla, čime se ispod njih dobija dodatni natkriveni prostor za boravak peradi. Stranice objekata mogu gotovo potpuno da se otvore, što omogućava jednostavniji pristup i čišćenje. Ali najvažnija promjena dogodila se u samoj perspektivi projektanta.
Kokošvaroš prelazi granicu simpatičnog dizajnerskog eksperimenta. Ona postaje mali urbanistički projekat koji postavlja mnogo ozbiljnije pitanje: mora li arhitektura uvijek biti antropocentrična?
ARO: OSAM STANOVNIKA I OZBILJNO ARHITEKTONSKO ISTRAŽIVANJE
Njujorški Architecture Research Office – ARO primijenio je na kokošinjcu u East Hamptonu metodologiju kakvu inače koristi na mnogo većim arhitektonskim projektima.
Prije projektovanja studio je detaljno istraživao navike kokošaka, njihove potrebe za svjetlošću, prostorom i ventilacijom. Posebna pažnja posvećena je kvalitetu vazduha jer su respiratorni problemi kod peradi česti.
Rezultat je mala zaobljena građevina čiji su krajevi obloženi kedrovinom, dok je zakrivljena površina izvedena šindrom od bakra presvučenog olovom. Presavijene ivice metalnih elemenata mijenjaju izgled fasade zavisno od svjetlosti tokom dana.
A osam stanovnika ovog objekta dobilo je čak i radijantno podno grijanje.
Na prvi pogled moglo bi se postaviti pitanje nije li sve to pretjerano za kokošinjac.
Ali upravo tu ovaj projekat postaje zanimljiv.
ARO je primijenio isti princip koji bi trebalo da prati svaki arhitektonski zadatak: prvo razumjeti korisnika, a tek zatim projektovati prostor.
Veličina projekta nije bila razlog da se arhitektonsko istraživanje smanji.
NÆRA HOTEL CHICKEN COOP: DVIJE SPAVAĆE SOBE I DNEVNI BORAVAK
U kineskom Jiaxingu, Leeko Studio dobio je 2019. godine zadatak da za Næra Hotel projektuje kokošinjac koji će obezbjeđivati jaja za goste hotela i organsko đubrivo za okolne voćnjake i povrtnjake.
Arhitekte su prije projektovanja razgovarale sa zaposlenima u organskoj poljoprivredi kako bi razumjele ponašanje kokošaka: gdje vole da spavaju, kako biraju mjesto za nošenje jaja, koliko im znače sunčeva svjetlost, provjetravanje i prostor za socijalizaciju.
Iz tog istraživanja nastala je gotovo stambena organizacija prostora. Zone za hranjenje i polaganje jaja nalaze se na krajevima objekta, uz zidove su postavljene konstrukcije nalik drveću koje služe za spavanje, dok centralni dio funkcioniše kao prostor za kretanje i socijalizaciju.
Autori su raspored duhovito opisali gotovo kao stan sa „dvije spavaće sobe i jednom dnevnom sobom“. Dvije građevine imaju ukupnu površinu od 221 kvadratni metar i izvedene su kao modularni laki drveni sistem. Tradicionalni dvovodni krov je vertikalno razmaknut kako bi između njegovih ravni nastali visoki prozori kroz koje se kontrolišu dnevno svjetlo i prirodna ventilacija.
HÖNSHUS-1: KOKOŠINJAC INSPIRISAN MAJČINIM KRILOM
Švedski arhitekta i dizajner Torsten Imottesjö otišao je u potpuno drugačijem pravcu.
Njegov Hönshus-1, smješten na zapadnoj obali Švedske, nije nastao iz pravilne geometrije ili tipologije poljoprivrednog objekta. Inspiracija je pronađena direktno u životinji kojoj je objekat namijenjen. Forma kokošinjca podsjeća na način na koji kokoška širi krilo preko pilića kako bi ih zaštitila.
Drvena biomorfna konstrukcija postavljena je na čelične noge usidrene u stijenu, na padini sa pogledom prema moru. Unutrašnja rasvjeta programirana je tako da prati prirodni ritam dnevnog svjetla i tako stanovnicima objekta omogući prirodniji dnevni ciklus.
CHICKEN CARAVAN: OBJEKAT KOJI PRATI CIKLUS ZEMLJE
Za The Ecology Center u San Juan Capistranu u Kaliforniji, studio Petersen & Gottelier projektovao je 2019. godine drugačiji tip kokošinjca - automatizovani mobilni Chicken Caravan.
Svako jutro pri izlasku sunca objekat automatski otvara vrata i kokoške izlaze na pašnjak. Ali njegova mobilnost nije samo praktičan dodatak. Ona je dio većeg poljoprivrednog sistema.
Nakon što se određena parcela obere, kokošinjac se premješta na nju. Kokoške jedu ostatke biljaka, istovremeno đubre zemljište i pripremaju ga za novu sezonu sadnje. Mobilna ograda pomjera se zajedno sa objektom, zadržavajući kokoške unutar određenog prostora i štiteći ih od predatora. Arhitektura ovdje prestaje da bude statični objekat. Ona postaje alat unutar ciklusa proizvodnje hrane.
Kokošinjac se kreće zajedno sa procesom regeneracije zemljišta i njegov položaj nije trajno određen parcelom, već trenutnim stanjem ekosistema. To je mala građevina, ali veoma velika ideja.
CHICKEN HERO PAVILION: KOKOŠINJAC KAO MALA CIRKULARNA EKONOMIJA
Još dalje je otišao indonežanski studio RAD+ar, koji je u Urban Forest Jakarta 2024. godine realizovao Chicken Hero Pavilion, objekat površine oko 900 kvadratnih metara.
Spolja gotovo izgleda kao još jedno zeleno uzvišenje u parku, dok se ispod talasaste forme nalazi tunelski prostor koji istovremeno funkcioniše kao kokošinjac i edukativni paviljon za posjetioce. Glavna tema ovog projekta, međutim, nije samo smještaj peradi. To je cirkularna ekonomija.
Tokom četiri sedmice funkcionisanja paviljon je obrađivao organski otpad iz šest restorana u okviru kompleksa. Suvo lišće i drugi organski biljni otpad korišćeni su kao stelja za kokoške i pomagali su u kontroli vlage. Otpad od hrane zajedno sa korišćenom steljom pretvaran je u kompost, dok se oko 40 jaja dnevno vraćalo restoranima.
Za konstrukciju je korišćen i obnovljeni bambus, dok su prirodna ventilacija, indirektno dnevno svjetlo i zeleni krov dio pasivnog sistema kojim se stvaraju stabilniji uslovi za životinje.
Ono što na početku djeluje kao pomalo ekscentričan projekat kokošinjca tako postaje demonstracioni model za mnogo ozbiljnije pitanje: može li se održivost organizovati na nivou jednog domaćinstva, restorana ili susjedstva, umjesto da o njoj govorimo samo kroz velike strategije i kapitalne projekte?
RASKL: KADA KOKOŠINJAC POSTANE PRODUKT DIZAJN
Britanski studio Raskl pokazuje još jednu moguću interpretaciju iste tipologije.
Njihov minimalistički Chicken Coop, predstavljen 2016. godine na Northern Design Festivalu u Newcastleu, izrađen je od Valchromata i iroka i na prvi pogled više podsjeća na dizajnerski objekat nego na tradicionalni kokošinjac. Ali iza čistog izgleda krije se niz vrlo praktičnih rješenja.
Prostor za gniježđenje ima pod koji se izvlači radi jednostavnijeg čišćenja, krov se podiže uz pomoć gasnih amortizera, dok su u površini zone za gniježđenje CNC tehnologijom izrezani otvori u obliku jajeta. Detalj koji bi mogao djelovati isključivo dekorativno zapravo ima konkretnu funkciju - mreža otvora omogućava dodatnu ventilaciju.
I upravo je to možda jedna od najjednostavnijih definicija dobrog dizajna: trenutak u kojem forma i funkcija prestaju da budu dvije odvojene stvari.
PA KOLIKO PROJEKAT MORA BITI VELIKI DA BI POSTAO ARHITEKTURA?
Casa Wabi Coop Kenga Kume, Kokošvaroš studija SKROZ, ARO-ov kokošinjac za osam stanovnika, Næra Hotel Chicken Coop, biomorfni Hönshus-1, mobilni Chicken Caravan, Chicken Hero Pavilion i minimalistički objekat studija Raskl formalno imaju veoma malo zajedničkog.
Jedan izgleda kao drvena rešetka, drugi kao malo naselje. Jedan podsjeća na krilo ptice, drugi je mobilna poljoprivredna mašina, a treći je gotovo pejzažni paviljon.
Ali svi počinju na istom mjestu.
Ozbiljnim shvatanjem zadatka.
Njihovi autori nijesu rekli: „To je samo kokošinjac.“
Posmatrali su korisnika.
Proučavali kako se kreće, spava, hrani i socijalizuje. Razmišljali su o temperaturi, suncu, ventilaciji, materijalima, konstrukciji, održavanju, čišćenju i zaštiti. Neki su otišli i dalje, pa kroz mali objekat otvorili teme regeneracije zemljišta, proizvodnje hrane, cirkularne ekonomije, edukacije, biomimikrije i odnosa čovjeka prema drugim živim bićima.
I možda je upravo to razlog zbog kojeg su ovi naizgled beznačajni projekti toliko zanimljivi.
Oni nas vraćaju osnovi profesije.
Jer vrijednost arhitekture ne određuju površina, budžet ili prestiž programa. Određuje je količina pažnje, znanja i promišljanja koju unosimo u prostor.
Zato možda u arhitekturi zapravo i ne postoje mali projekti.
Postoje samo zadaci kojima smo posvetili više ili manje pažnje.
Arhitektura ne počinje sa hiljadu kvadrata.
Ponekad počinje sa osam kokošaka.
Komentari(0)