PR: Vaš rad često djeluje kao nešto što u našem kontekstu izgleda gotovo nedostižno, a ipak ga vi artikulišete kao logičan i prirodan proces. Gdje se zapravo nalazi ta razlika – u znanju, u načinu razmišljanja, ili u spremnosti da se arhitektura sagleda izvan ustaljenih okvira?
Hvala, drago mi je da naš proces izgleda prirodno jer se jako trudimo prenijeti komplikovana i opsežna istraživanja koja radimo u jednostavan narativ koji bi bio razumljiv i široj publici, a ne samo arhitektama tako da je konačni rezultat, koji je kako ste naveli logičan, posljedica velikog napora i brojnih pokušaja i grešaka.
Moguće da se razlika nalazi u znanju i načinu razmišljanja, ali teško to mogu reći o sebi, bolje ostaviti drugima da procijene. Međutim, svakako veliku ulogu igra spremnost da se napuste naslijeđene dogme i status quo koje smo stekli ili na fakultetu ili u neposrednom kontekstu u kojem odrastamo. Često limita nismo ni svjesni dok se ne udaljimo iz trenutne okoline, a meni je za takvo sagledavanje vlastitih ustaljenih okvira pomoglo studiranje u Americi i Švajcarskojgdje sam mogao s odmakom jasnije vidjeti prednosti i mane dotadašnjih znanja i misaonih obrazaca koje sam stekao.
Višegodišnja distanca mi je možda pomogla da shvatim kako neki stavovi i razmišljanja koja sam automatski preuzeo nijesu svugdje opšteprihvaćeni, nego su posljedica hrvatskog miljea jer arhitekti iz drugih zemalja ponekad imaju potpuno oprečan stav o istim temama. Okolina nas oblikuje, ali i drži unutar ‘boxa’. Tek kada dođemo na novo mjesto dobijemo priliku da nadrastemo svoju prošlost i postanemo nova verzija sebe. U tom procesu se razvije samokritičnost i stalna želja za usavršavanjem – i ličnom, ali i ureda i projekata – što je vjerovatno jedan od faktora koji u našem timu čini razliku od ustaljenih obrazaca, spremnost da redovno kritički analiziramo vlastiti rad i tražimo segmente koji se mogu i drugačije sagledati, i tako unaprijediti.
PR: Vaš rad kontinuirano briše granice između arhitekture, urbanizma i tehnologije. Šta vas je navelo da odbacite klasično razdvajanje disciplina i pristupite arhitekturi kao cjelini?
Sada ću vjerovatno zvučati kao pokvarena ploča, ali sve je krenulo od postdiplomskog studija na Harvardu gdje sam se po prvi put susreo sa suštinom sintagme urban designa, ili kako ga mi prevodimo urbanističko projektiranje, sa smjerom koji mi je pokazao da je moguć ravnopravan spoj arhitekture, urbanizma i pejzaža u širokom kulturološkom kontekstu. Od povratka u Hrvatsku pokušavam i kroz praksu i na nivou fakultetske edukacije promovisati takvu paradigmu jer iskreno smatram da stroge podjele ova tri segmenta ne bi trebalo biti, a u međuvremenu je to postalo i moja ‘životna misija’ – prenijeti važnost holističkog projektovanja, bez granica među djelovima struke.
Takav narativ se trudim i gradovima i privatnim investitorima pokazati kao jedini ispravan jer jedino integralna rješenja mogu promijeniti svijet na bolje, prema gradovima budućnosti, i obuhvataju istovremeni spektar kreacije ‘od kašike do grada’ – ili obrnuto, od ideje za urbanu cjelinu, njen dio ili naselje, do pojedinačnih zgrada, urbane opreme i enterijera planirane zgrade.
Zašto mi je još to važno – jer bih volio da se kroz promociju struke kao tako cjelovite branše arhitekti u javnosti ne percipiraju više kao stilisti, dekorateri i dizajneri kupatila i stanova (za što su ‘krivi’ i popularni mediji), već kao vizionari i stručnjaci koji sagledavaju kompleksne teme poput cijelih gradova i regija, pa prema detaljima.
Iz istog razloga od osnivanja ureda radimo isključivo velike projekte (u mjerilu ili problemskom aspektu) koji mogu objediniti sva ranije navedena polja, s odmakom od jedinične parcele. Na fakultetu sam čak utemeljio i prvi kolegij koji ima u nazivu sintagmu urbanističko projektovanje umjesto uobičajenog pojma planiranja što dodatno naglašava ideju objedinjavanja pristupa.
PR: S obzirom na to da u Vašem procesu istraživanje zauzima gotovo polovinu vremena, kako takav pristup uspijevate održati u sistemu koji favorizuje brzinu i tržišnu logiku? Da li je danas takav način rada postao luksuz – ili jedini način da arhitektura zadrži smisao?
Dobro ste primijetili, naglasak je prvo na detaljnom propitivanju i eksperimentisanju. Umjesto isključivo brzinskog skiciranja i predlaganja ad hoc intuitivnih vizija, znatno veći dio projektantskog procesa (u prosjeku barem polovinu vremena) posvećujemo kompleksnim istraživanjima – pripremama koje nam daju odgovore za kreativnu fazu.
Naš je primarni cilj takvog pristupa da se inovativno propituju ustaljene hipoteze i dogme, testiraju njihove krajnosti i limiti kojih nijesmo ni svjesni da ih imamo zbog ranije spomenutog okruženja. Puno arhitektonskih ideja je još uvijek dogmatično, postoje kao set dogovorenih konvencija kojih se svi mi pridržavamo i koje poput svake druge konvencije ne propitujemo.
Mi ih se usudimo provjeriti, da vidimo koja su ograničenja ostala iz ranijih razdoblja kako bi ih redefinisali ili potpuno izokrenuli – na nivou tipologije, konteksta, generalno struke,...
Kroz takvu specifičnu metodu – research designa – na početku projektnog procesa radimo iscrpne analize programskog zadatka koji smo dobili, gdje nikada ne uzimamo sve smjernice zdravo za gotovo, a istraživanjem tražimo mogućnost da ponudimo i elemente za koje ni investitor možda nije znao da mu trebaju i nije ih spomenuo pa tako osmislimo i svojevrstan ‘poklon’ koji u zadatku nije tražen, a pokaže se kao dobar i važan.
Tek nakon toga radimo jako puno kreativnih varijanti, permutacija, proba, testiramo beskonačno mnogo ideja i tražimo najbolji odgovor na pitanja koja smo sebi postavili u analitičkom dijelu. Na kraju onda imamo selekciju, biramo najuspješniji prijedlog, a kriterijum odabira je da rješenje mora stvoriti neki novi pomak i neočekivani doprinos tipologiji kojom se bavimo i lokaciji na kojoj radimo, ili jednostavno da vidimo iskorak u odnosu na naše ranije projekte.
Svaki projekat ima svoj multiverse, ima puno potencijalnih budućnosti ili ‘paralelnih svemira’, a razlikuju se samo u malim odlukama u ključnim trenucima – cilj je odabrati najbolje od njih.
Takav pristup je naravno luksuz, ali i nužnost. Nažalost, vrijeme istraživanja u našoj praksi nije valorizovano ni u rokovima ni finansijski, međutim, vjerujem da treba naći rezervu za posvetiti se i tome – i uprkos svemu uveo sam to kao obavezan dio u svom procesu.
Dosta arhitekata nas je pitalo kako nam se ekstenzivno istraživanje isplati, ali upravo zbog naglašeno dugog perioda researcha brže nam ide kasniji projektantski dio (jer su brojne odluke višestruko ispitane) i u konačnici nas to dovodi do jednakog trajanja cjeline projekta. Ono što vidim kao veliki izazov je investitore uvjeriti i edukovati o tome da je potreban takav duži početni rok, da je to u interesu kvaliteta i da je i njima korisno – na tome puno radimo.
PR: U profesiji koja je često vezana za snažno individualno autorstvo, vi insistirate na kolektivnom procesu rada. Šta vas je navelo da napustite taj klasični model i kako to utiče na arhitekturu koju stvarate?
Moguće da je napuštanje ustaljenog modela posljedica toga što ja lično nikada nisam ni prošao tu vrstu rada, kroz hijerarhiju, jer nisam nikada radio u studiu drugog arhitekte. Spomenuo sam npr. naš istraživački proces i brojne kreativne varijante – dok ih radimo najčešće nemamo potpuno jasnu ideju što ćemo dobiti, ali kroz probe se sve iskristališe i pri tome svi u studiju, bez obzira na poziciju, predlažu rješenja.
Moja uloga je biti glavni ‘kustos’ – selektovati najuspješnije ideje s kojima ćemo nastaviti dalje, čak i ako moja nije ‘pobijedila’, što odlično trenira ego i uči nas da ne moramo lično uvijek biti najbolji jer će zapravo tim ponuditi pravo rješenje. Iz tog razloga vođenje studija sam shvatio ne kao direktorsku poziciju, već kao saradnju s drugima u kojoj okupljam tim ravnopravnih i gdje je jedini kriterijum izvrsnost.
U studiju je ključni imperativ razviti kulturu inovacije u timu, da poslove ne odrađujemo primarno zbog finansija, već da zaista ono što volimo radimo sa strašću i interesovanjem, a mislim da nam za sad dobro ide.
Dvije stvari su još možda manje klasične – prvo, studio nisam nazvao po danas uobičajenom arhitektonskom vokabularu (crta, linija, ploča, kuća,…) i nisam ga imenovao ‘po sebi’ ili svojim inicijalima tako da svi uključeni kolege projekte ALBATROSS-a osjećaju i kao zajedničke i kao vlastite.
A drugo, u smislu tema koje projektujemo, odabrao sam od samog početka drugačiji put od uobičajenog početka novoosnovanih studija. Bavimo se detaljnim osmišljavanjem vizija za gradove, radimo komplekse, zgrade i posebno javne prostore poput trgova, parkova, urbanih djelova zatim investicione zone, poslovne HUB-ove i transformacije nekadašnjih industrijskih i vojnih zona.
Naime, prepoznao sam upražnjenu nišu, slobodan prostor u domenu projekata velikog obima jer mlade arhitekte i njihovi biroi obično započinju karijeru sa enterijerima i porodičnim kućama, što je i logično jer je tu tržište najveće pa se i poslovi lakše dobiju i brže realizuju.
Ja sam uprkos tom uobičajenom trendu unaprijed odlučio započeti s projektima velikog gabarita, s urbanističko-arhitektonskim rješenjima. Porodične kuće radimo ukoliko se pojavi zadatak koji ima unikatan program, neuobičajenu ‘priču’ i inspirativnu lokaciju, ali nikako zbog brže poslovne prilike ili izvođenja.
Takođe, shvatio sam da velikim obimom možemo pozitivno uticati na veliki broj ljudi, odnosno za njih stvoriti nove i neočekivane svjetove, a u to se mogu svrstati ne samo djelovi urbanih cjelina nego i velike zgrade koje svojim dimenzijama i prepoznatljivim oblikovanjem mogu transformisati cijeli identitet nekog grada ili mjesta.
PR: U vašim projektima prisutno je uključivanje stavova građana kroz različite forme istraživanja. Koliko je takav pristup zaista važan u procesu projektovanja — i da li on olakšava ili dodatno komplikuje donošenje konačnih odluka?
U svim projektima koji utiču na javnu sliku, i generalno na projektima koji nadilaze projekat porodične kuće ili enterijera sigurno je važna i participativnost. Ona je demokratska i pozitivna jer se građani bore za uređene zelene površine, šetališta, biciklističke staze, ali onda i oni snose odgovornost. Njihovim uključivanjem više nemamo samo razgovor dvije strane – arhitekte i investitora – već i onih za koje se projekat radi.
Međutim, postoje i zamke participativnosti – u osnovi ona jeste sjajna, ali ponekad može otići i u negativnom smjeru jer često javnost ima strah od novog i ukoliko bi se samo ona pitala možda se pomak nikada ne bi dogodio. Dobar primjer je Ajfelov toranj koji je danas globalno prepoznatljiva urbana ikona, jedna od najatraktivnijih, i toliko nam je vrijedan da je pod zaštitom UNESCO-a, no, u vrijeme nastanka bio je smatran promašajem i izrazito ružnim objektom. Da se pitala tadašnja javnost toranj ne bi nikada bio izgrađen. Takođe, kada se sprovode ankete, javna ispitivanja… pokazalo se da najčešće građani gledaju svoje partikularne interese – gdje njemu nedostaje parking, terasa, klupa, drvo, što se može dogoditi na njegovoj parceli… Čak i u takvim najdemokratskijim pristupima projektantski rezultati mogu biti upitni jer je jako heterogena paleta želja, mišljenja i ukusa pa će i najbolji arhitekta slijedeći šarolike participativne obrasce napraviti projekat u kojem će dio ljudi uvijek biti nezadovoljan, a dio će nizati pohvale.
Što je onda rješenje? Treba imati mjeru koliko, i još važnije – kada uključiti građane. Arhitekta treba unaprijed dijalog usmjeriti kroz već postojeće inicijalne prijedloge o kojima se raspravlja, a ne naslijepo pitati građane što bi sve oni htjeli prije nego postoje uopšte prve donekle provjerene mogućnosti koje daju naznaku kako se prostor grada može urediti. Zamislite da ljekar odmah na početku pita zainteresovanog amatera sa ulice kako sprovesti operaciju na srcu – pa pacijent bi sigurno umro.
PR: Iako su vaši projekti formalno veoma različiti, u njima se prepoznaje jasna zajednička crta – holistički pristup u kojem je čovjek u središtu prostora koji koristi. Da li je takav način razmišljanja danas nužnost kako bi arhitektura zadržala svoj smisao?
Drago mi je da naši projekti ne izgledaju kao da imaju jedinstveni stil ili prepoznatljivi prosede, to ću shvatiti kao kompliment. Kod nas je metodologija ili pitanja koja postavljamo sličnih polazišta, ali rezultat ili odgovori su svaki put potpuno drugačiji. To znači da je holistički pristup uvijek prva premisa, jer je to dobar način da vratimo povjerenje šire javnosti u arhitekturu. Ono na čemu mi ustrajemo je projektovanje vizije, odnosno kreativno osmišljanje šire slike koja je preduslov da neki projekt ima jasan ‘smjer kretanja’ i da svi naredni potezi budu ‘kockice’ koje se postupno slažu (po potrebi i preslaguju) kako bi se došlo do predviđenog cilja. Gradovi ili privatni investitori onda znaju u što fazno i planski ulagati, za koje projekte tokom narednih godina tražiti investicije i na koje ih fondove prijaviti. Vizija je za nas okvir koji, korak po korak, opisuje – i tekstualno i vizualno – kako se ideja može implementirati.
Za to treba dosta strpljenja i dugoročnog sagledavanja izvan političkih izbornih ciklusa. Čak i ako se vizije ne izvedu u cijelosti postignut je ključan cilj, a to je odmak od planerske fragmentiranosti prostora koju svi primjećujemo. Tako se umjesto tačkastih intervencija u gradu stvara cjelovita priča, holistički prijedlog koji usmjerava razvoj za narednih 10, 15 ili 20 godina na način da je svaki sljedeći korak samo slagalica za kompletiranje ciljane slike cjeline, a ne slučajna anomalija koja postaje novi problem. Krajnje, uspjeh je i da se barem neki segmenti inicijalno izvedu, barem 10 posto vizije, a ostali će se već kroz budućnost mijenjati i prilagođavati prilikama. Svaka takva vizija možda potakne na akciju i druge arhitekte, i druge gradove, kada vide što se sve može propitivati.
Takođe, ti pomaci koji se postižu kroz osmišljanje vizijskih projekata nisu korisni samo za konkretni prostor nego i za struku jer urbane vizije za razliku od standardnih zadataka koji odgovaraju na ‘danas i ovdje’ imaju prednost što su jako slobodne u promišljanju – pomiču granice sa svojom kreativnošću, pa i kada se fizički ne izvedu postaju katalog mogućnosti, korak bliže budućnosti. U prošlosti je bilo puno sjajnih projekata koji se nisu realizovali, ali su imali tako veliki uticaj na struku da ih i danas analiziramo i proučavamo, a možda će se neki od njih nekada u budućnosti i dogoditi. Nešto što je bila fikcija prije 50 godina danas je moguće, u svemu pa tako i u arhitekturi. U Barseloni još uvijek traje dovršavanje Sagrade Familije, iako je vizija crkve postavljena prije skoro 150 godina, a kolnska katedrala se gradila preko šest vjekova. Arhitekti koji su ih započeli nikada nisu vidjeli njihov završetak. Moramo ponovno usvojiti takav način razmišljanja. Stvari traju dugo i treba početi odmah. Moramo preduhitriti budućnost i biti spremni za nju kada ona dođe, a nadam se da ćemo jednog dana u gradovima ne samo popravljati ono što je pokvareno, nego sprječavati unaprijed da se uopšte urbani sistem ‘pokvari’.
PR: Vaši projekti često djeluju ambiciozno u odnosu na kontekst u kojem nastaju. Koliko je danas teško takve ideje dovesti do realizacije? Postoji li projekat u kojem ste najjasnije uspjeli sprovesti taj način razmišljanja o prostoru — i šta ga čini posebnim?
Urbanizam je na jednom vrlo kritičnom nivou. I struka i uprave gradova, u Hrvatskoj, ali i u Crnoj Gori i regionu koliko uspijevam da pratim, trenutno su limitirani zakonski formatiranim „kancelarijskim urbanizmom“, urbanizmom parcele a ne grada, praksom uslova i dozvola a ne inovativnih vizija. Stoga sigurno nije lako ostvariti velike promjene, ili su barem veoma spore. Ako pogledate današnje prostorne planove primijetićete da oni uglavnom ne pokazuju ambiciju s pogledom prema budućnosti, nego ponajviše mapiraju okolinu kakva ona već jeste, sa malo strateških iskoraka i uglavnom krpljenjem postojećeg, bavimo se u urbanizmu sanacijom postojećih problema, a izostaju prijedlozi za bolju budućnost.
Moguće je, naravno, sprovesti promjene i implementirati ono što sam ranije pomenuo – urbanu viziju. Naime, ona kao prvo treba biti ambicioznija od onoga što je uopšte zamislivo u određenom gradu ili na nekom obuhvatu – mi uvijek krećemo od naizgled utopijskog prijedloga, a onda primjenjujemo pragmatične korake koji vode do realizacije. Takođe, kroz viziju tražimo ono što je potencijalni glavni okidač promjene za budućnost – da li je to tehnologija, promjena u tipologiji izgradnje, nova društvena struktura, ekonomska injekcija… i nakon toga krećemo da projektujemo.
Jedan od uspješnijih primjera koje smo radili bio je projekat za grad Pulu gdje smo osmislili Zonu inovacije koja bi trebalo da nastane putem prenamjene brownfielda, nekadašnjeg vojnog prostora uz sami centralni zaliv grada, površine 25 ha. Ima čak 35 građevina koje su dugo stajale prazne, a umjesto projektovanja brojnih novih objekata fokusirali smo se isključivo na prenamjenu, rekonstrukciju i revitalizaciju postojećih struktura. Mi smo, osim rješavanja istraživačkog kampusa, inkubatora, akceleratora… pretvorili i cijeli obuhvat u veliku zonu sa prostranim zelenim javnim površinama i sadržajima, a 90% površine je namijenjeno građanima, posjetiocima i turistima. Namjenski smo unaprijed rekli da analize pokazuju kako je dovoljno okolnog postojećeg i tek planiranog stanovanja da ovdje ono neće biti potrebno i grad je to uvažio. Osim sa stazama, putevima i pojedinačnim objektima za građane i posjetioce, naš prijedlog ostvaruje i benefite za ostale aktere u ekosistemu uvođenjem specifičnih tema kao što su linije mikroklimatskog zida, „hoteli“ za insekte i ptice, kišni vrtovi i manji rasadnici.
Ili da pomenem i grad Cres za koji smo prvo angažovani da osmislimo rješenja za nekoliko gradskih zona, ali smo analizirajući grad shvatili da je sjajno urbanistički očuvan, ali da je zonski fragmentiran i predložili smo kako bi se u budućnosti mogao integrisati kroz 3,5 km dugu pješačko-biciklističku liniju koju smo nazvali Cres Line. Iako to inicijalno nije bio naš zadatak, nakon što je grad uvidio koliko je to njima potrebno, Cres Line je postao naš sljedeći projekat na kojem smo do nedavno detaljno radili.
Na kraju svakog ovakvog projekta mi dobijemo ne samo 2D planski prikaz već i trodimenzionalnu ilustraciju budućnosti koja je dovoljno atraktivna da je grad i građani razumiju i žele ostvariti, jer urbana vizija nije dnevni ili sprovedbeni planerski akt, već kreativni prijedlog, konceptualni okvir za budući urbani razvoj gradova kroz narednih nekoliko decenija, sa glavnom premisom da se umjesto dosadašnjeg „tačkastog“ upravljanja prostorom prema trenutnim i kratkoročnim potrebama posmatra cjelina u budućem vremenu. Ono što smo mi testirali u svojim projektima koje sam pomenuo, za Pulu i Cres, primjenjivo je i na brojna druga mjesta. Kada se prouči dovoljno primjera gradova može se uočiti obrazac – postoji ukupno nekoliko stadijuma i problema u kojima su oni „zapeli“. Dakle, metodologija i principi koje razvijamo su univerzalni, a onda se, naravno, kod svakog novog grada dodaju specifičnosti konteksta i njegovog identiteta.
PR: Vi često naglašavate da pravi arhitekta treba da projektuje, piše i prenosi znanje. Čini se da je takav pristup danas prije izuzetak nego pravilo — može li upravo ta vizija pomoći da se profesiji vrati značaj koji je često sveden na uslugu?
Vjerujem da može. Meni su lično pisanje i istraživanje pomogli da naučim oblikovat svoje ideje i misli kako bih mogao konstruisati narative, koncepte ili, najbolje rečeno, teze koje lansiramo u svijet. Tu bih posebno istakao važnost naučnog obrazovanja i cijelog procesa izrade doktorata gdje sam se, osim pisanju, naučio i ranije pomenutom istraživanju – koracima, metodologiji, strpljenju, temeljitosti, analitičnosti, strukturiranosti, preciznosti. Posljedično, u projektovanju danas kod mene postoji jasna metodologija, gotovo naučna, gdje su prisutni koraci i principi koje smo sebi postavili i slijedimo ih, a koliko god taj okvir zvučao prerigidno – paradoksalno, nudi nam veliku kreativnu slobodu.
Često baš taj aspekt pisanja izostaje u našoj struci, a meni je upravo on pomogao da budem dobro organizovan u projektantskom stručnom radu, da naučim kako kroz naučno koncizan i strukturiran način, kroz sopstvene projekte, knjige i predavanja, razumljivo prenijeti svoje ideje drugima. Npr. obaveza kod svakog našeg projekta je da o njemu možemo održati temeljno predavanje od minimalno 45 minuta bez potrebe da se detaljno prikazuju osnove i objašnjavaju banalne stvari poput rasporeda prostorija na osnovi. Tako su pisanje i prenos znanja međusobno povezani – istraživanjem i pisanjem stičete znanja i vještine da bolje edukujete mlade arhitekte, ali i investitore s kojima radite i širu publiku koja vas sluša, da i oni vas razumiju, a ne da komunicirate s njima arhitektonskim metajezikom koji se često može čuti na arhitektonskim skupovima i kongresima.
Zbog naglaska i na istraživanje i na pisanje svaki naš projekat rezultira pomno dizajniranom knjigom od 300 ili više stranica. Izrađujemo ih kao opsežne publikacije jer nam one pomažu da investitorima pokažemo što sve ulazi u arhitektonski proces, kako nastaje finalno rješenje, a interno sebi stvaramo repozitorijum znanja za sljedeće slične projekte, kroz njih generišemo nove misli za budućnost, tj. pripremamo podloge ili bazu podataka sa kojom raste i uvjerljivost naše ekspertize. Na kraju, Albatrossove „knjige“ sadrže i kreativno artističko rješenje, ali i teorijsku, gotovo naučnu elaboraciju o cijelom procesu – skice, varijante, inspiracije i tekstove, ponekad manifeste.
PR: Koliko je, po vašem iskustvu, ulaganje u znanje danas presudno za arhitektu – i da li ga u našem kontekstu i dalje potcjenjujemo?
Ulaganje u znanje je po mojem mišljenju nulti korak za svakog arhitektu, i mlađe i starije generacije. Rekao bih da je osim znanja u arhitekturi ključno i istraživanje različitih tema izvan struke, posebno u 21. vijeku kada se društvo, ekonomija, okoliš,… ubrzano mijenjaju. Danas je bez barem osnovnog razumijevanja ekologije ili tehnologije nemoguće raditi projekte koji zaista pomiču granice struke – bez takvih dodatnih znanja samo kopiramo ono što već imamo u svojoj okolini koja je nažalost u 99 % slučajeva urbanistički i arhitektonski ispod prosjeka. Međutim, najbolji izvor znanja su knjige jer je u njima neko svoje višegodišnje istraživanje, silni trud i saznanja sažeo u 200 ili 300 stranica koje možemo pročitati u nekoliko sati – ima li vrjednijeg izvora od toga?
Ako govorimo o formalnoj edukaciji i sticanju znanja – mislim da kod nas ponekad i podcjenjujemo lokalne arhitektonske fakultete. Iako možda nisu bogati ili nemaju brojna internacionalno poznata imena, daju za razliku od zapadnih škola konkretna i široka znanja, koja potom lako možemo naknadno, ili čak i istovremeno, sami nadograđivati teorijom i filozofijom s drugih škola kako bi naši projekti dobili i ponešto drugačiju ‘dodanu vrijednost’. Ipak, svakome bih savjetovao da barem na godinu dana iskuša studij negdje u inostranstvu.
PR: Vaš rad je snažno povezan sa teorijom, pisanjem i čitanjem. Gdje danas pronalazite inspiraciju – i na koji način nastavljate učiti nakon već stečenog znanja?
Najviše ulažem u dodatnu edukaciju, svih vrsta, a naročito kroz studijske boravke u inostranstvu – nakon Harvard University, MIT i ETH Zürich, a prije nekoliko godina i njujorške Columbia University, nadam se da će uskoro opet biti prilike da odem na neki fakultet u svijetu koji će mi dodatno osvježiti i inspiraciju, ali i znanje. Danas su i podcasti sjajna stvar, iako u arhitekturi još nijesu toliko razvijeni, međutim, moguće je samoedukovati se o poslovnim temama koje su neizostavan dio naše profesije, iako se o tome još uvijek ne uči na studijama arhitekture. Takođe, putovanja mi pomažu da uživo vidim ono o čemu predajem – nekad se razočaram, a nekad još više oduševim, što dodatno podstakne moje interesovanje za struku.
Pomenuo sam i knjige kao i dalje najtemeljniji izvor kvalitetnog znanja. Čitajući, inspiraciju najčešće nalazim u drugim oblastima, izvan arhitekture – u filozofiji Slavoj Žižeka i Peter Sloterdijka, koji mi više služe kao podloga za razmišljanje o arhitekturi nego kao direktna tema; ili u beletristici – na granici nauke i fikcije, u djelima Haruki Murakamija. Posljednjih godina pratim dosta i umjetnost – posebno rad hrvatskih apstraktnih umjetnika ranijih perioda, poput Aleksandar Srneca, Julije Knifera i Vojin Bakića, jer mi to pomaže da razvijam i održavam osjećaj za likovnost i kompoziciju.
Pored svega navedenog, veoma inspirativan mi je i dizajner Bruce Mau, kroz svoje publikacije, a posebno mi je ostala u sjećanju njegova knjiga Lifestyle. U njoj Mau posmatra svijet konzumerizma i opčinjenosti slikama i reklamama iz arhitektonsko-dizajnerske perspektive, pokušavajući da odgovori na pitanje kako danas razumjeti tržište pod snažnim uticajem brendova. Postoji još mnogo knjiga – za poslovni aspekt, na primjer, preporučio bih Good to Great i Zero to One – svaka na svoj način izuzetno dobro opisuje moguće pristupe poslovanju i principe koji su se u praksi pokazali ispravnim.
PR: Kada posmatrate savremene gradove na našim prostorima, gdje vidite ključni problem — u fragmentiranoj gradnji bez šire vizije ili u samom sistemu koji takav model razvoja omogućava?
Nažalost, jedno ide s drugim. Zanimljivo, prvi trenutak kada izađete iz kuće sve oko vas je arhitektura, urbanizam ili pejzaž, a opet naša pozicija je postala potpuno zapostavljena, kao da je zaboravljeno da imamo toliki uticaj na svakodnevno okruženje ljudi. Još kao student sam shvatio da ako pitate nekoga na ulici da vam nabroji dva ili tri najvažnije hrvatske arhitekte da vjerovatno neće znati nijedno ime, dok imena doktora, glumaca ili sportista sigurno znaju. U Sloveniji pak gotovo svi znaju za Jože Plečnika. Poznati hrvatski arhitekta Boris Magaš mi je pričao o nekim davnim vremenima kada se arhitekta pozivao na otvaranje zgrade – postao bi odmah počasni građanin kada bi ostvario nešto vrijedno za grad. Danas, kada vidite objave projekata u novinama, autor se često i ne pominje (važan je samo investitor), a ako je to i radio neko ko je zaista vrijedan pažnje, šira javnost nije čula za njegovo ime. U našoj zemlji fudbalera i preduzetnika, a sve više i influensera opšte prakse, arhitekte su negdje vrlo nisko na listi popularnosti, što je nevjerovatno jer smo upravo mi projektovali stadione na kojima se igraju ključne utakmice i zgrade u kojima se razvijaju najpoznatiji biznisi u zemlji, kao i gradove u kojima svi živimo.
Otkud nam takav mindset nevažnosti? Problem je što kroz cijelu istoriju kao struka pasivno čekamo naručioca – nemamo moć da pokrenemo projekat ili ga izvedemo, ni finansijsku ni politički. Često i danas gradonačelnik promoviše projekat kao uspjeh svoje uprave, a izostavi se projektant koji je to osmislio, i zato se sami moramo izboriti za promociju svojih ideja jer to niko neće uraditi umjesto nas. S druge strane, kod nas čak i ima gradonačelnika koji žele promjene, ali ne znaju ni da su one moguće, niti znaju da ih arhitekte mogu projektovati (često nas zamijene za građevinske inženjere, jer „sve je to isto“).
Mi u Albatrossu dosta radimo na promovisanju arhitekture – govorimo kroz javna glasila, otvorena predavanja i intervjue o našim projektima, kako bi i drugi gradovi vidjeli na koji način se može unaprijediti urbana sredina. Današnji svijet je svijet medija i društvenih mreža, i potrebno je na svim mogućim mjestima promovisati ideje jer se tako dolazi do sagovornika, tako ljudi saznaju da postojite i mogu vas pozvati i uključiti u promjene. Takođe, kroz javni dijalog upoznajemo i širu javnost sa našim zanimanjem, kako bi razumjeli da će kroz urbane vizije, uz nešto duže čekanje, dobiti bolji grad i znatno veće benefite. Pokušavamo ne-arhitektama objasniti da je stanje grada kao ishrana – čokolada je kratkoročno ukusna, ali štetna za zdravlje. S druge strane, sve što je zdravo možda je kratkoročno manje privlačno, ali dugoročno daje odlične rezultate.
PR: U vremenu ubrzane i investitorski vođene gradnje, kakvi su nam arhitekti danas potrebni — i koliko su postojeći modeli projektovanja uopšte sposobni da odgovore na savremene potrebe?
Potrebni su nam arhitekti koji su pragmatični idealisti. Jednom sam pročitao rečenicu Rem Koolhaasa koji je napisao da je svaki arhitektonski projekat u početku utopija jer zamišlja idealnu sliku koja još ne postoji, a na nama je da osmislimo realne i konkretne korake da uspije.
U današnje vrijeme pojam arhitekte je još složeniji nego ranije jer uz osnovnu profesiju treba da budemo i biznis menadžeri, psiholozi, sociolozi, ekolozi, gotovo i političari. Arhitekta se kroz cijelu istoriju bori sa politikom. Postojale su svijetle tačke poput doba renesanse i njihovih idealnih gradova, što je bilo vizionarski snažnije vrijeme nego što danas imamo mogućnosti jer su slobode bile veće – ako ste pronašli ambicioznog vladara. Danas je vrijeme prebrzo, traži se sada i ovdje – izazov je naći klijenta koji ima strpljenja i interesa za propitivanje i vizije, a u gradovima pronaći uprave i gradonačelnike koji ne zavise od četvorogodišnjih izbornih ciklusa, jer neke od njih, zbog prirode političkih rokova, ne zanima nijedna velika tema po obuhvatu i finansijama, ne žele ono što prevazilazi kratkoročne ciljeve, već gledaju saldo svoje „vladavine“ u aktuelnom mandatu.
Ali ključni problem nije u drugima nego kod nas samih. Ono što najviše nedostaje u savremenoj arhitekturi, i u praksi i u edukaciji, posebno evropskoj, jeste svijest da smo mi arhitekti oni koji zapravo vode biznis. Ured nije atelje u koji dolaze umjetnici povremeno nešto da nacrtaju, u zavisnosti od inspiracije, već je arhitekta danas osoba čiji uspjeh, pored stalne potrebe za kreativnošću, u velikoj mjeri zavisi od nivoa organizovanosti. Kod nas je i dalje prisutna romantična slika arhitekte talentovanog boema koji ponekad, u trenucima inspiracije, skicira zgrade i živi u svojoj niši – niši kulture, kreacije, umjetnosti, a ne u središtu stvarnih problema.
Više ne iznosimo samo ideje i skice, nijesmo solo igrači, već moramo učiti kako da vodimo ljude, kako da podijelimo uloge, kako da osmislimo korisničko iskustvo, kako da definišemo svoju tržišnu nišu, biznis plan itd. Najvažnije, arhitekta više nije onaj koji čeka da ga angažuju, već bi trebalo (kao što se to odavno radi u drugim strukama) sam da traži i dogovara projekte, a u krajnjem može biti istovremeno i investitor. Vrijeme je da i mi preuzmemo kontrolu u svoje ruke – kontrolu koju su arhitekti odavno izgubili. Umjesto da sebe zamišljamo kao umjetnike u ateljeu, mi se u Albatrossu više vidimo kao istraživače u laboratoriji koji kroz naporan rad testiraju brojne varijante i tek onda nude rješenje. Zamislite da naučnici koji rade na vakcini počnu da plasiraju ono prvo koje im je palo na pamet bez testiranja…
PR: Imamo li onda zaista moć napraviti neke stvarne promjene? Kako nam tu pomažu nove tehnologije i koliki je uticaj recimo AI-a?
Ja ću uvijek, kao idealista, vjerovati da su promjene moguće. Na prvi pogled djelujemo kao prilično nemoćna profesija jer zavisimo od finansijske moći investitora, developera — ljudi koji imaju sredstva za izgradnju. Neko mora imati potrebu za određenim projektom i imati resurse da to realizuje, pa tek onda poziva nas. Mi definitivno nijesmo za volanom, budući da nemamo ni novac ni političku moć… jedino što imamo jeste nevjerovatna kreativna snaga. Nešto što se pojavi kao neuhvatljiva misao u glavi možemo skicirati, i to već sjutra direktno sa papira može postati stvarnost – zvuči nevjerovatno! I to ne samo na nivou nekog upotrebnog predmeta, automobila ili stola, već čitave zgrade, naselja ili novog grada u kojem može živjeti mnogo ljudi. Kao da režirate film, ali on ovdje nije samo dvosatna zabava, već stvarni život – sve što izvedemo ostaje u prostoru za budućnost koju možda nećemo ni doživjeti. Imamo sposobnost da oblikujemo svijet oko sebe – možemo uzeti sve zahtjeve investitora, sve propise grada i brojne druge faktore koji utiču na rješenje, i stvoriti novu realnost.
Da bismo to kvalitetno uradili, vraćamo se ponovo na pojam koji smo više puta pomenuli u razgovoru – znanje. Osim konkretnog, činjeničnog znanja o arhitekturi, koje danas sve više izostaje zbog površne i brze konzumacije sažetih internet sadržaja, vjerujem da je ključno držati korak sa znanjima iz oblasti novih tehnologija i AI-a, ali i izrade 3D prikaza, jer koliko god je važno imati odličan projekat, jednako je važno znati ga i atraktivno predstaviti. Pored toga, posljednjih godina redovno u naše projekte uključujemo „strojarske“ CFD analize urbanističkih zona, klimatološka razmišljanja, inpute urbane ekologije i biologije itd. – ali od samog početka rada na rješenju, a ne kao dodatak na kraju.
Vjerujem da mi, kao struka, možemo uspješno savladati integraciju svih tih različitih oblasti, jer imamo specifičnu poziciju – nijesmo stručnjaci ni u jednoj domeni koju projektujemo – nijesmo doktori, a projektujemo bolnice; nijesmo glumci, a projektujemo pozorišta; nijesmo piloti, a projektujemo aerodrome. Moramo se brzo edukovati o temama kojima se često ranije nijesmo bavili – poput novinara – i upravo tu pomenuti istraživačko-teorijski pristup pomaže da brzo pronađemo informacije, da budemo selektivni u razvoju dalje ideje i na kraju realizujemo uspješan projekat.
PR: Čini se da vaš rad pokazuje da su određeni profesionalni dometi dostižni, iako u našem kontekstu djeluju daleko. Šta je ono što najčešće ograničava mlade arhitekte — realne okolnosti ili način razmišljanja?
Uvijek je u pitanju način razmišljanja. Realnost je, kao i u arhitekturi, ograničena samo našom kreativnošću i maštom da zamislimo moguće pravce u budućnosti. Ako smo sposobni da jednu kuću ili zgradu zamislimo pa nacrtamo, a kasnije možda i izvedemo nešto što je nekada bila samo neopipljiva iskra u našoj glavi, zašto onda to ne bismo mogli i za čitava naselja i gradove ili za sopstvene arhitektonske karijere? Ono što nas u tome najviše ograničava, posebno mlade, jeste nedostatak strpljenja. Arhitektura je veoma spora struka i tu ne govorimo samo o godinama nego i o decenijama i vjekovima. Od ideje do realizacije, naročito kod urbanizma, može proći i nekoliko desetina godina, pa je zato i razumljivo što brojni biro-i žele da rade samo porodične kuće i enterijere, koji se mogu realizovati za nekoliko mjeseci. Razlika u odnosu na urbanizam, posebno onaj vizionarski, ogromna je. Trenutni projekat koji smo završili za grad Cres predstavlja opsežnu viziju grada za budućnost – a kada se jednog dana u potpunosti realizuje (ako se sve sretno posloži), ja ću možda već biti u penziji! Zamislite da je film koji je izašao ove godine zapravo snimljen prije 20 ili 30 godina – ne bi ni izbliza bio tehnološki ni kulturološki toliko relevantan. Zato je važno imati dugoročan plan – i za arhitektu i njegovu karijeru, i za gradove. Pa Rem Koolhaas do svojih četrdesetih nije imao realizaciju, a i kada je izveo prvu zgradu, bila je to kuća. Ili Frank Lloyd Wright – vrhunski projektant koji je tek u svojoj sedamdesetoj godini završio legendarnu kuću na slapovima po kojoj ga danas najčešće prepoznajemo.Vjerujem da mi, kao struka, možemo uspješno savladati integraciju svih tih različitih oblasti, jer imamo specifičnu poziciju – nijesmo stručnjaci ni u jednoj domeni koju projektujemo – nijesmo doktori, a projektujemo bolnice; nijesmo glumci, a projektujemo pozorišta; nijesmo piloti, a projektujemo aerodrome. Moramo se brzo edukovati o temama kojima se često ranije nijesmo bavili – poput novinara – i upravo tu pomenuti istraživačko-teorijski pristup pomaže da brzo pronađemo informacije, da budemo selektivni u razvoju dalje ideje i na kraju realizujemo uspješan projekat.
Komentari(0)