Nedavno sam imao priliku da posjetim jednu od brojnih vila povezanih sa imenom Josipa Broza Tita — vilu Galeb u Igalu.
Rođen sam u SSSR-u i tokom života sam imao priliku da vidim mnoge arhitektonske spomenike na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Među njima su bile i nekadašnje državne rezidencije, sanatorijumi, dače i objekti namijenjeni državnom vrhu. Činilo mi se da me, poslije svega toga, slična arhitektura više teško može iznenaditi.
Ali vila Galeb jeste.
Možda prije svega zbog svog položaja. Smještena je na blagom uzvišenju i gotovo potpuno skrivena od pogleda gustom vegetacijom. Sa jedne strane su more i Bokokotorski zaliv, sa druge planine. Vila je kao sakrivena u zelenilu, a ipak iznutra stalno podsjeća na mjesto na kojem se nalazi: more, planine, čempresi i unutrašnji vrtovi postaju dio arhitekture.
Sama zgrada izgrađena je 1976. godine, za svega šest mjeseci prema projektu hercegnovskog arhitekte Milorada Petijevića. Za objekat ovakvih dimenzija i složenosti to djeluje gotovo nevjerovatno. Ali još više iznenađuje ono što se nalazi unutar nje.
ARHITEKTURA SKRIVENA U PEJZAŽU
Ovo nije samo velika rezidencija za odmor. Vila je zamišljena kao gotovo autonoman kompleks u kojem je bilo predviđeno sve potrebno za duži boravak šefa države: stambeni i reprezentativni prostori, medicinska i terapijska infrastruktura, bazen, tehničke prostorije, lift i bunker.
Za svoje vrijeme objekat je bio opremljen veoma naprednim tehničkim sistemima.
Istovremeno, sama arhitektura spolja djeluje prilično svedeno. Ovdje nema težnje ka monumentalnoj dekorativnosti koju bismo možda očekivali od rezidencije državnog lidera. Jednostavne geometrijske forme, horizontalne linije, velike staklene površine, terase, unutrašnja dvorišta i krov pokriven crijepom prije povezuju vilu sa lokalnim mediteranskim arhitektonskim kontekstom.
Ali unutra se dešava nešto sasvim drugo.
DRVO, KAMEN I SVJETLOST
Ovdje drvo gotovo postaje samostalan arhitektonski materijal. Njime su obloženi zidovi i plafoni, izrađena vrata, pregrade i brojni ugradni ormari. Drvene letvice na plafonima stvaraju složen ritam — negdje formiraju neprekinute površine, a negdje istaknute grede i geometrijske prelaze.
Ova drvena arhitektura ublažava veliku količinu kamena. U enterijerima su korišćene velike kamene ploče, dekorativne kamene obloge i materijali nalik mermeru, karakterističnog crteža i strukture. Posebno upečatljivo djeluju u kombinaciji sa toplim tonovima drveta.
Rezultat je prostor koji je istovremeno strog i veoma topao.
Ovdje gotovo da nema jarkih boja. Osnovu čine tonovi drveta, bež, krem, siva i boja kamena. Ali u pojedinim prostorijama pojavljuje se duboka plava boja — na primjer u kabinetu sa masivnom bibliotekom i ugradnim ormarima.
Posebno mjesto zauzimaju rasvjetna tijela. U različitim prostorijama ponavlja se motiv staklenih kugli — negdje su to manje grupe matiranih kugli, a negdje pravi kaskadni sklopovi sa desetinama staklenih elemenata. Ona više ne djeluju samo kao izvori svjetlosti, već kao samostalni arhitektonski elementi enterijera.
Uopšte, ovdje se veoma jasno osjeća estetika svog vremena. Ovo nije savremeni minimalizam, ali nije ni klasični dvorski luksuz. Prije bih rekao da je to pokušaj stvaranja modernog, tehnološkog i istovremeno reprezentativnog prostora, uz korišćenje skupocjenih prirodnih materijala i prilično tradicionalnog shvatanja komfora.
Čak je i namještaj ovdje dio više različitih vremenskih slojeva.
U velikim dnevnim sobama nalaze se jednostavne fotelje i sofe karakteristične za sredinu 20. vijeka. U drugim prostorijama pojavljuju se tradicionalnije forme — rezbareni drveni detalji, zakrivljene noge, capitonné presvlake, klasične fotelje i pisaći stolovi.
Danas je upravo ta kombinacija posebno zanimljiva. Vila ne izgleda kao enterijer koji je trebalo učiniti univerzalno modernim. Naprotiv — ona je veoma iskreno sačuvala predstavu o luksuzu i komforu koja je postojala u Jugoslaviji sedamdesetih godina.
VILA IZMEĐU ZATVORENOSTI I PEJZAŽA
A možda je jedna od najupečatljivijih karakteristika vile upravo njena povezanost sa prirodom.
Unutrašnja dvorišta pojavljuju se gotovo unutar same arhitektonske kompozicije. Velike staklene površine odvajaju životne prostore od vrtova, omogućavajući da biljke postanu dio enterijera. A na terasama se otvara potpuno drugačiji pogled — zaliv, planine i grad daleko ispod.
Tako nastaje zanimljiv kontrast: vila je istovremeno veoma zatvorena i veoma otvorena.
Ona štiti čovjeka od spoljnog svijeta, ali mu istovremeno neprestano pokazuje okolni pejzaž.
KADA ARHITEKTURA POSTANE SVJEDOČANSTVO VREMENA
Tito je u vilu dolazio svega četiri puta. Posljednja posjeta bila je 1979. godine — iste godine kada je Crnu Goru pogodio razorni zemljotres. Vila je preživjela zemljotres i sačuvala se do danas.
I upravo tu nastaje neobičan osjećaj vremena.
Nalazite se u ogromnoj rezidenciji koja je izgrađena za svega nekoliko mjeseci, opremljena prema tadašnjim najvišim standardima i namijenjena jednom od najuticajnijih ljudi Jugoslavije. Ali čovjek za kojeg je sve to bilo napravljeno ovdje je proveo veoma malo vremena.
Danas mnoge prostorije izgledaju kao da je vrijeme jednostavno stalo. Namještaj je ostao na svojim mjestima, u policama se i dalje nalaze knjige, na zidovima vise fotografije i umjetnička djela. Sačuvane su stare lampe, sanitarni elementi i oprema. Čak i mala frizerska prostorija sa stolicom i ogledalima podsjeća na to koliko je ovaj kompleks bio autonoman.
Ali istovremeno je veoma vidljivo da je vrijeme ipak prošlo.
Drvo je na pojedinim mjestima potamnilo, pojavili su se tragovi vlage, kamen je izgubio prvobitni sjaj, a tehnički sistemi su zastarjeli. Neki prostori polako dobijaju onu patinu zapuštenosti koja može istovremeno biti lijepa i uznemirujuća.
Upravo taj osjećaj sam želio da prenesem svojim fotografijama.
Nije me zanimalo samo da prikažem vilu kao istorijski objekat povezan sa Titom. Mnogo mi je zanimljivije bilo da u njoj vidim arhitekturu jednog određenog vremena.
Vila Galeb ne govori samo o čovjeku za kojeg je izgrađena. Ona govori o Jugoslaviji sedamdesetih godina — o njenom shvatanju savremene arhitekture, tehnološkog napretka, komfora i državne moći.
I, naravno, o tome koliko brzo sve to može ostati u prošlosti.
Mislim da je važno sačuvati ovakva mjesta. Ne moramo ih nužno čuvati kao spomenike određenoj političkoj epohi niti prema njima imati nostalgičan odnos. Njihova vrijednost može biti mnogo šira.
To su materijalna svjedočanstva jednog vremena.
U njima su sačuvani arhitektura, dizajn, namještaj, tehnologije, materijali i veoma konkretna predstava o tome kako treba da izgleda prostor čovjeka koji posjeduje ogromnu moć.
Vila Galeb je jedan od rijetkih takvih objekata u kojem je sve to sačuvano gotovo fizički.
I bilo bi šteta da jednog dana ovo mjesto potpuno nestane — ne nužno tako što će biti srušeno. Ponekad je dovoljno samo prestati da se o njemu brine, prestati da privlači pažnju i dozvoliti vremenu da učini ostalo.
Takvih mjesta, nažalost, ima mnogo.
I možda je ponekad dovoljno samo ponovo ih pogledati.
*Posebnu zahvalnost dugujemo Institutu „Dr Simo Milošević“ Igalo, koji nam je omogućio fotografisanje i predstavljanje ovog izuzetnog prostora.
Svima koji još nijesu posjetili Vilu Galeb iskreno preporučujemo da to učine. Njenu arhitekturu, enterijer i atmosferu zaista vrijedi doživjeti uživo. https://igalospa.com/dodatna-ponuda/titova-vila-galeb/
Komentari(0)