BETON U MJERI TIJELA

Kao arhitektica, kada započinjete novi komad nakita, odakle kreće proces: od forme i skice, od detalja ili od samog materijala i njegovih mogućnosti?

U pogledu planiranja, projektovanja, dizajniranja i kreiranja nosivih objekata od betona, proces je sličan arhitektonskom projektovanju. Sastoji se od nekoliko faza, a prva od njih, pokrenuta inspiracijom, jeste skica idejnog modela. Potom se razrađuju detalji na nivou 2D crteža i forma na nivou 3D modela. Polazna osnova za razradu ovog procesa je poznavanje karakteristika i mogućnosti betona.

Beton poznajemo prije svega kao materijal arhitekture i konstrukcije. Šta se sa njegovim ponašanjem mijenja kada ga svedete na objekat od svega nekoliko centimetara?

Svođenje objekta od betona na nekoliko centimetara svakako otvara jedno novo istraživanje odnosa između materijala, forme i prostora. U ovom slučaju, prostor više nije samo nešto što nas okružuje, već postaje dio identiteta osobe koja ga nosi. Upravo taj odnos između prostora, materijala i tijela ono je što intrigira i daje dodatnu vrijednost samom objektu.

Za svoj nakit razvili ste posebnu formulaciju betona koja omogućava male dimenzije, manju težinu i preciznije forme. Šta je bilo najteže postići: čvrstoću, tankoću elementa, kvalitet ivice, površinu ili kontrolu procesa livenja?

Kreiranje objekata od betona zahtijeva preciznost u planiranju i izradi, specifične performanse materijala i pažljivo promišljanje forme i detalja. Upravo te specifične performanse materijala, koji istovremeno treba da ima izuzetnu čvrstoću i nevjerovatnu lakoću, zahtijevale su razvijanje posebne vrste betona. Formula betona koji se koristi napravljena je da odgovori na potrebe izrade mikroelemenata, čistih linija i male težine.

Koliko eksperimentisanja prethodi jednom komadu koji na kraju djeluje vrlo jednostavno? Da li postoje forme koje su na crtežu izgledale potpuno izvodljivo, ali ih materijal jednostavno nije dozvolio?

Eksperimentisanje doživljavam kao izazov, ali i kao proces kroz koji se forma upoznaje i savladava. U početku je bilo teško realizovati određene forme od betona, a da istovremeno ostanu funkcionalne i nosive. Ponavljanjem, ispitivanjem i analizom procesa gradim iskustvo koje mi danas omogućava da idejne modele lakše prevedem u nosivu formu.

U arhitekturi je detalj spoja često mjesto na kojem se prepoznaje kvalitet projekta. Kako pristupate spoju betona sa metalom, srebrom ili zlatom i koliko taj detalj utiče na konačnu formu?

Spoj betona sa čelikom za mene je mnogo više od tehničkog detalja. To je mjesto kontakta i kontrasta materijala, njihovih karakteristika i načina na koji reaguju jedan na drugi. Važan mi je i proces obrade i preciznost spoja, ali i vizuelni odnos koji se pritom ostvaruje. Upravo taj odnos često definiše karakter i konačnu formu objekta.

Koliko je sam kalup dio projektantskog procesa? Da li zapravo istovremeno projektujete predmet i način na koji će taj predmet biti proizveden?

Kalup je kao dobro riješena osnova iz koje se dalje gradi forma. Nakon 3D modelovanja objekta, projektujem i negativ samog elementa koji se štampa u silikonu i postaje kalup, odnosno baza od koje počinje proces izrade. Na taj način istovremeno projektujem i sam nosivi objekat i način njegove izvedbe. Inženjerski pristup mi svakako pomaže da povežem formu, materijal, konstrukciju i proces izrade u jednu cjelinu.

Kada se radi u ovako maloj razmjeri, svaka nepravilnost postaje mnogo vidljivija. Koliko težite potpunoj kontroli površine, a koliko prihvatate poroznost, teksturu i sitne nesavršenosti betona kao dio njegovog karaktera?

Geometrija, proporcija i osnovna forma pažljivo su projektovane i kontrolisane. Sa druge strane, proces livenja, sušenja i obrade betona daje sitne varijacije u teksturi, a to nijesu greške, već dio procesa i identiteta nosivih objekata. Svaki element posjeduje varijacije u teksturi betona, koje su jedinstvene i neponovljive, a to je ono što ih čini posebnim.

Postoji li u ovim predmetima i neka vrsta konstruktivne logike (minimalne debljine, kritične tačke, način prenosa opterećenja), slična razmišljanju koje postoji prilikom projektovanja objekta?

Iako su predmeti mali, način razmišljanja je sličan projektovanju objekta. Postoje minimalne debljine, kritične tačke, ravnoteža i način na koji se opterećenje prenosi kroz formu. Beton je materijal koji traži određenu konstruktivnu logiku. Često upravo ta ograničenja utiču na konačan oblik i postaju dio same estetike predmeta.

Nakit je izložen koži, pokretu, vlazi i svakodnevnom habanju. Kako beton reaguje na takvu vrstu upotrebe i na koji način rješavate njegovu zaštitu i starenje materijala?

Beton u kontaktu sa kožom i svakodnevnom upotrebom zahtijeva određenu pažnju. U finalnoj obradi svaki komad je voskiran, čime se površina dodatno štiti i dobija završnu mekoću i dubinu. Ipak, to ne znači da je beton predviđen za direktno izlaganje većoj količini vlage, parfemima ili agresivnim hemijskim sredstvima. Uz pažljivo korišćenje, nakit može dugo zadržati svoje karakteristike, dok suptilni tragovi vremena postaju dio njegovog karaktera.

Da li vam je rad u ovoj gotovo mikroarhitektonskoj razmjeri promijenio način na koji danas posmatrate materijal, proporciju i detalj u arhitekturi?

Da, apsolutno. Rad u ovoj mikroarhitektonskoj razmjeri dodatno mi je skrenuo pažnju na ono što se u većoj skali ponekad izgubi: preciznost detalja, odnos proporcija i ponašanje samog materijala. Kod nakita nekoliko milimetara može potpuno promijeniti osjećaj forme, težinu ili ergonomiju. To iskustvo me je naučilo da materijal posmatram pažljivije i da više pažnje posvećujem detaljima koji na kraju određuju cjelinu.

U vašem radu prisutne su reference na brutalizam, strukturalizam i modernističko arhitektonsko nasljeđe, ali bez doslovnog pretvaranja zgrade u komad nakita. Gdje za vas prestaje arhitektonska inspiracija, a počinje samostalan dizajnerski jezik?

Arhitektonska inspiracija za mene nije polazište koje se u jednom trenutku napušta, već kontinuirani sloj u procesu projektovanja. Nosivi objekti od betona proizlaze iz arhitektonskih pravaca, ali ih ne interpretiraju kroz doslovnu redukciju arhitektonskog objekta na nivo nakita. Umjesto toga, pojedine prostorne, konstruktivne i formalne principe prevodim u drugu razmjeru i odnos prema tijelu. Na taj način arhitektonska inspiracija i autorski dizajnerski jezik ostaju međusobno isprepleteni. Jedan ne isključuje drugi, već se kroz njihovu interakciju gradi nova forma: nosivi objekat od betona.

Kada biste iskustvo stečeno kroz dizajn nosivih objekata, odnosno nakita, sada vratili u veću razmjeru, šta biste željeli da projektujete od betona: arhitektonski element, namještaj, enterijer, objekat ili neku sasvim novu vrstu proizvoda?

Često razmišljam o različitim mogućnostima stvaranja u betonu, od komada namještaja i skulptura do enterijerskih elemenata. Ipak, moj trenutni fokus je na dizajniranju autorskog nakita i istraživanju potencijala betona upravo u toj skali. Mislim da će iskustvo koje kroz to istraživanje stičem prirodno otvoriti prostor za njegov kasniji prenos u veću razmjeru.