Nijesam siguran da to baš tako mora. Danas je mudrost traume popularnija nego ikad, i gotovo da postoje dokazi da su obrasci našeg ponašanja ukorijenjeni u istoriji, u našem ličnom iskustvu, ili iskustvu naših bliskih prethodnika. Možda bi neke valjalo preispitati.
Studio oour zvanično postoji od 87. rođendana Alvara Size, dakle nešto preko tri godine. Pored više i manje ambicioznih prostornih koncepata, želja nam i jeste saradnja, oour nije ništa drugo već Osnovna organizacija udruženog rada. Ovaj socijalistički akronim postaje dodatno interesantan jezički oksimoron kada se poveže sa doo, Društvom sa ograničenom odgovornošću, a oour je u socijalizmu bio zapravo ono što je u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu doo, dakle upućuje na sve ovo što mi danas živimo, tranziciju, spoj dva sistema u nešto treće, prolazno ili trajno, vidjećemo. Ovo je nama bilo smiješno i interesantno, moguće samo nama. Tako je kršten studio oour, ili zvanično oour doo. Ču mene kršten.
Trudim se pronaći pravu zamjenu i prevod za riječ workflow, ali to i nije lako. Recimo proces rada, mada to svakako zvuči pretjerano birokratski. Ali u oour-u se workflow gradi malo drugačije od onog što je ustaljeni način komunikacije sa klijentima. Tako prvi dio, čini analiza postojećeg stanja, ili urbanističko tehničkih uslova, u zavisnosti od samog posla. Ovo je čin dobre volje, kojim želimo podijeliti nešto sa potencijalnim klijentom, kako bi on bio sposoban ukazati povjerenje, jer ovaj često dug proces rada bez povjerenja teško da može funkcionisati kako valja. Analize, reference, razmišljanja, potrošeno vrijeme na ovaj način vjerujemo da nije uprazno. Nekad se iz toga dogodi saradnja, nekad ne. Sa nekim smo kompatibilni, a drugima prepuštamo širinu šarene arhitektonske scene ovih prostora. Mi ne znamo da radimo sve, u to sam siguran.
Taj proces rada se dalje odvija kroz različite faze, kojih se trudimo držati u studiju, jer su plod komunikacije i rada sa klijentima i kolegama, gdje je sve zapravo uključenost i podjela poslova u sklopu istog ishoda. Udruženi rad. O drugim fazama rada na projektima detaljnije, neki drugi put.
Daguerreotypes, dokumentarni film čuvene Agnes Varde, jedine žene koja je bila dio Nouvell Vogue-a, francuskog novog vala, sa Jean Luc Godard, François Truffaut, njenim suprugom Jacques Demy-jem i ostalima.
Riječ je o nevjerovatnoj osobi, često politički otvorenoj i angažovanoj, a uvijek eksperimentalnoj. Do kraja je imala taj mladalački duh,tako da nije bitno koji film da gledate, ili uživate u njenim fotografijama, jednostavno osjećate njeno prisustvo. Mirno i tiho, ili obojano i vedro. Uvijek je tu.
Louis Daguerre, istraživač i inovator, koji 1839. godine predstavlja način fotografisanja na bakru, gdje u prilično sporom procesu za današnje uslove, na uglačanom materijalu biva sačuvan odraz onog što bi bilo fotografisano.
Ove 1975.godine Agnes snima ljude. Obične ljude koji obitavaju i rade svakodnevno u ulici (Rue Daguerre) punoj zanatskih radnji i trgovina. Ljudi koji prave parfeme, članovi su mesarskih, frizerskih, pekarskih i drugih porodica, šarmantni instruktor vožnje, pa čak i jedan iluzionista, što cijelom filmu daje nadrealan ton. Oni su slikani, gotovo kao u Daguerre-ovo vrijeme, dugo, sporo i precizno, pri čemu je uhvaćen dio jednog vremena koje danas gotovo ne postoji. Porodičnih mikro preduzeća, koja iz dana u dan stvaraju isto i u svojim ritualima pronalaze život i mir.
Nedavno sam, na preporuku komšije i kolege, Miška Radonjića, pogledao još jedan dokumentarac o zanatlijama i ritualima. Jiro dreams of sushi, režisera Davida Gelba, prikazuje starog majstora sušija, koji decenijama svakog dana radi isto i teži perfekciji. Stvara suši. Mene je ovaj film upoznao sa riječi Shokunin, to je bukvalno prevedeno sa japanskog zanatlija, ali je zapravo mnogo više. To su ljudi koji život svedu na jedan te isti put, iz dana u dan kako bi se jednom približili savršenstvu.
Arhitekti su skloni lamentiranju i često prebacaju breme odgovornosti na investitore, klijente. Ok, daleko od toga da tu nema istine. Ipak, naši klijenti su u ovom trenutku nešto drugo. Ili prvo, sve zavisi odakle se gleda. Kada braći za koje treba da radimo enterijer mesare, postavite pitanje što ne proširite posao, dodate roštilj i slično, oni vas pogledaju na isti način i razočarano uglas kažu, MI SMO MESARI. Utisak je potpuniji kad im je u rukama hladno oružje, za njih oruđe svakodnevice.
Kada našem drugom klijentu koji pokreće farmu nadomak Podgorice u razgovoru ljudi sugerišu da izabere određeni tip štale koja je lakša za održavanje, on ih pita A ŠTA JE BOLJE ZA KOZE?
Rijetko uočimo integritet ovih dana. Bar ga nema mnogo vidljivog i na površini. Vjerujem da pristup, proces rada ili workflow dovode do onih ispod površine. Do ljudi koji, pored zarade, što apsolutno mora biti sastavni dio svakog posla, razmišljaju i osjećaju svaki dan ono čime se bave. I bitno je kakav će biti rezultat. Kakav ćemo prostor zajedničkim pregalaštvom oblikovati. Ali u ovom trenutku, vjerujem u proces, u eksperiment. Nešto nalik Vardi.
Komentari(0)