Vaše djelovanje već godinama povezuje urbanizam, aktivizam i obrazovanje. Kako iz današnje perspektive vidite ulogu urbanističkog aktiviste u kontekstu prostora koji su sve više pod pritiskom kapitala?
Termin je očigledno počeo da se upotrebljava jer se struka zatvorila u „neutralnost“ i ispunjava formu. A zapravo, u vremenu u kojem je profit postalo jedino mjerilo, dok su instuticionalni mehanizmi kontrole oslabljeni ili instrumentalizovani, ne može se biti neutralan. Nije dovoljno „dati stručno mišljenje“, već je potrebno stati u odbranu javnog interesa kroz znanje, argumentaciju i podršku ljudima. To je naša profesionalna i etička odgovornost.
Takođe, u vremenu kada kapital ima ogroman uticaj na oblikovanje gradova, kada se prostor tretira kao roba, važno je da se podsjetimo i naglasimo da je prostor zajednička odgovornost. Istorija razvoja gradova je i istorija nepravde, ali ujedno i istorija otpora, borbe i hrabrosti. I ono za šta se izborimo – zajednički, tvrdoglavo i solidarno – je zapravo vrijedno živeljenja.
Inicijativa Ministarstvo prostora često se navodi kao primjer dobre prakse u borbi za javni interes. Koliko je model koji ste razvili u Beogradu prenosiv na druge sredine, poput crnogorske?
Naš rad se zasniva na principima, ne na gotovim rješenjima. Radimo tako da znanje činimo dostupnim, da planiranje ne ostane zatvorena disciplina, i da se ljudima pruži mogućnost da oblikuju prostor u skladu sa sopstvenim potrebama. To se može prenijeti bilo gdje ako postoji volja da se ljudi uključe, da se gradi povjerenje i da se institucije pozovu na odgovornost. Svaka sredina ima svoje specifičnosti, ali borba za pravo na prostor i kvalitet života je univerzalna.
Nedavno ste učestvovali na panelu „Talasanje na Velikoj plaži“ u Ulcinju, gdje ste govorili o procesu deregulacije prostora. Kakve paralele vidite između onoga što se dešava na Velikoj plaži i modela Beograda na vodi? Da li je riječ o istoj logici “investitorskog urbanizma” i šta bi, po Vašem mišljenju, mogla biti alternativa tom pristupu?
Ista je logika i obrazac: prostor se vidi isključivo kao roba, a planiranje postaje sredstvo za realizaciju unaprijed dogovorenih ekonomskih interesa. U Beogradu na vodi, sve je počelo političkom odlukom, a zatim su institucije „ispravile“ sistem kako bi legalizovale tu odluku – mijenjani su planovi, donijet je lex specialis, ignorisani su zakoni, a javni interes potpuno marginalizovan. Sličan pristup sada se prepoznaje u Ulcinju - ekološki izuzetno osjetljiv prostor Velike plaže prikazuje se kao „neiskorišćen“, kao investicioni potencijal, umjesto kao prirodni resurs koji zahtijeva pažljivu brigu i zaštitu.
U osnovi svega toga je eliminisanje lokalne zajednice iz procesa odlučivanja i stvaranje uslova za bogaćenje pojedinaca. A alternativa postoji – to je planiranje koje poštuje ekološke granice i koje tretira prostor kao dugoročno zajedničko dobro, a ne kao zonu eksploatacije. Dakle, planiranje koje štiti javni interes, transparentne procedure, profesionalne pozicije koje su autonomne u odnosu na političke i građani koji imaju javne mehanizme kontrole, to je alternativa ne samo ovom projektu nego svim onim koju su štetni.
U slučaju Beograda na vodi svjedočili smo potpunoj privatizaciji procesa planiranja. Koje lekcije iz tog primjera bi mogle biti korisne za lokalne zajednice u Crnoj Gori koje se danas suočavaju sa sličnim prijetnjama?
Najvažnija lekcija je: odmah se organizovati i nikako ne odustajati. I razbiti osjećaj i narativ da je „sve već odlučeno“, da je „kasno“, da se „mi ništa ne pitamo“, jer čim zavlada apatija, sistem nemilosrdno gazi preko svih. Zato se s tim mora odmah raskrstiti. Istina je – teško je, ali nije sve izgubljeno. U Beogradu nismo zaustavili projekat, ali jesmo politizovali pitanje urbanističkog i prostornog planiranja i sada u svakom naselju postoji grupa organizovanih komšija koja reaguje na ono što se dešava kod njih u kraju. Aktivni su, solidarni i odlučni u svojoj borbi. Dakle, stvoren je pokret, povezali su se ljudi i razotkrili mehanizmi.
Stoga, šta mi možemo? Možemo mnogo. Borba se mora voditi na više frontova. Ako ne vjerujemo da je moguće, onda su oni već pobijedili. Nije lako, ali je zato nužno. Pravno, medijski, u institucijama, ali i na terenu kroz lokalno organizovanje, umrežavanje, izgradnju kapaciteta. Nije nam potrebna dozvola da se borimo za ono što je naše. Imajući to u vidu, Crna Gora ima prednost, može da nauči iz naših grešaka. Ako se reaguje na vrijeme, mnogo toga može da se zaustavi – kao što je to bio slučaj u Zagrebu i Budimpešti.
Često govorite o prostornoj pravdi. Kako bi se taj pojam mogao konkretizovati u slučaju Ulcinja i Velike plaže?
Prostorna pravda podrazumijeva ravnopravan pristup prostoru i resursima, mogućnost učešća u odlučivanju i pravednu raspodjelu koristi prostornog razvoja. Dakle, da ljudi koji žive u nekom prostoru i koriste ga, imaju pravo da odlučuju o njegovoj budućnosti. Da priroda nije pozornica za investicione projekte, već aktivni nosilac života koji planiranjem mora biti zaštićen. U kontekstu Ulcinja i Velike plaže, to znači da se prirodna i kulturna slojevitost tog prostora ne smije zanemariti zarad kratkoročnog ekonomskog interesa. Taj prostor se ne može planirati bez zajednice, bez ozbiljne procjene uticaja na ekosisteme, i bez dugoročne vizije koja nadilazi sezonski turizam i političke mandate.
Koliko u ovakvim situacijama ima prostora za otpor – kroz formalne kanale, zajednice, alternativne modele planiranja?
Otpor je nešto što se gradi. U Ministarstvu prostora vjerujemo da se prostor otpora stvara kombinacijom znanja, struke i zajedničke organizacije. Da, formalni mehanizmi često zakazuju, ali to nije razlog za odustajanje. Mi koristimo sve raspoložive alate: ulažemo primjedbe, tražimo uvid u dokumenta, analiziramo planove, ali jednako važan dio rada je osnaživanje građana da sami učestvuju u procesima.
Takođe smatram i da otpor ne treba da se završi na protivljenju, već da nastavlja u pravcu građenja alternativa. Baš zato, u saradnji s lokalnim inicijativama u Beogradu razvijamo drugačije modele planiranja, mapiramo lokalne potrebe i predlažemo konkretna rješenja. I ono što je najvažnije: stvaramo kontinuitet. Jer borba za prostor i dostojanstven život nije kampanja, nego proces.
Vidimo da su prostorni planovi sve više zatvoreni procesi, dok je istovremeno narativ o „razvoju” veoma dominantan. Kako se boriti protiv toga i kakvu ulogu u tome može imati lokalna zajednica?
Zatvoreni procesi su politička odluka i jasna poruka. Dominatni narativ o „razvoju“ koji podrazumijeva „privlačenje investicija“, komercijalizaciju, „boljitak“… ima zapravo samo jedan cilj, a to je eksploatacija resursa uz minimalizovanje odgovornosti. Razvoj nije univerzalan, on zavisi od toga ko ga definiše i u čijem je interesu. Takođe, razvoj koji isključuje ljude i degradira prostor ne može biti dobar i ne može se smatrati održivim. Borba protiv toga počinje insistiranjem na transparentnosti i stvarnom učešću javnosti. Ali ta borba mora postojati i u profesionalnim krugovima - struka mora da postavi granice, da kaže kada nešto nije održivo, kada je to protiv javnog interesa. I mora da podrži modele razvoja koji ne uništavaju postojeće vrijednosti pod izgovorom napretka.
Edukacija i osvještavanje građana su važan dio Vaše prakse. Na koji način bi mogli da podržimo slične procese u crnogorskom kontekstu, gdje je institucionalna podrška slaba?
Građansko učešće nije pitanje motivacije, nego kapaciteta. Ljudi žele da se uključe, ali im često fale informacije, podrška i osjećaj da nisu sami. U takvim uslovima, neformalno obrazovanje, dostupni alati i povezivanje sa stručnjacima postaju ključni.
Mi kroz Ministarstvo prostora pokušavamo da znanje vratimo u zajednicu: kroz radionice, informisanje, analizu planova, proizvodnju alata koji su razumljivi i dostupni. To je nešto što se može razviti i u Crnoj Gori pogotovo ako postoji volja da se gradi dugoročna podrška inicijativama koje već postoje i rade na terenu.
Koji su, po Vašem mišljenju, najopasniji oblici “urbane transformacije” koji se danas predstavljaju kao nužnost ili napredak?
Najopasniji su oni procesi koji pod nazivom „razvojni“, „pametni“ ili „zeleni“ podrzaumijevaju džentrifikaciju gradova, eksploataciju prostora bez povratne vrijednosti za zajednicu, digitalizaciju koja zapravo centralizuje moć, itd. To su procesi koji dolaze upakovani u retoriku npr. „održivosti“, „zelene tranzicije“, „energetske efikasnosti“ – ali iza tog jezika često stoji logika koja ne štiti prostor, već ga podređuje novim tržištima.
U urbanom kontekstu, to često podrazumijeva i džentrifikaciju pod plaštom „regeneracije“ – gdje se „poboljšanje kvaliteta prostora“ koristi da se zajednice istisnu, a javna dobra privatizuju. Problem nije u transformaciji kao takvoj, već u tome ko je pokreće, s kojom svrhom i u čijem interesu.
Dodatno, posebno je opasno kada se transformacije sprovode pod izgovorom borbe protiv klimatske krize, a zapravo se prelama eksploatacija upravo preko naših teritorija. Da bismo „negdje drugdje“ obezbijedili čist vazduh, mi ovde žrtvujemo zemlju, vodu, planine, ljude. Jadar u Srbiji je očigledan primjer toga – uništavanje čitavog ekosistema zarad vađenja sirovina koje se potom predstavljaju kao dio „zelene agende“. Takve transformacije ne rješavaju klimatsku krizu, nego je još više produbljuju.
Vaš rad često uključuje kombinaciju akademskog istraživanja i praktičnog angažmana. Kako balansirate između ove dvije sfere i na koji način one međusobno utiču jedna na drugu?
Ne pravim razliku, to je jedna ista linija rada. Istraživanje mi pomaže da razumijem procese, prepoznam obrasce i povežem lokalna iskustva sa širim saznanjima i fenomenima. Praksa mi daje povratnu informaciju – provjeru teorije u stvarnim uslovima. Taj ciklus me drži fokusiranom i istovremeno omogućava da se ne izgubim u dnevnoj politici, nego da uvijek sagledam širi okvir.
Šta ti se čini kao ključna tema ili izazov za gradove u našem regionu u narednoj deceniji?
Zaštita od ekonomskih pritisaka i očuvanje resursa. Naš region ulazi u novu fazu eksploatacije – ne samo prirodnog okruženja i vode, već i prostora u najširem smislu. Gradovi postaju arene za komercijalne interese, dok istovremeno gube kapacitet da odgovore na osnovne potrebe stanovnika. Ključni izazov je očuvanje prostora kao javnog dobra! Jedan put je kroz planiranje koje nije tehnički servis investitora, već instrument društvene i ekološke održivosti. A drugi, kroz organizovanje građanja i neodustajanje od borbe za dostojanstven život.
Kada se povučete iz svakodnevne borbe za prostor, šta Vam pomaže da ostanete inspirisani?
Prvenstveno porodica i prijatelji, bez njih ništa! Posebno me inspirišu i razgovori s ljudima koji u najtežim okolnostima ostaju dosljedni u borbi za javni interes. A u posljednjih nekoliko mjeseci, i naši studenti. Njihova snaga, solidarnost i istrajnost pokazali su kako i koliko društvo može da se pokrene kada postoji povjerenje i zajednička svrha. Verujte mi, to je toliko ljekovito i nešto najbolje što je nama moglo da se dogodi.
BOX: Nije dovoljno „dati stručno mišljenje“, već je potrebno stati u odbranu javnog interesa kroz znanje, argumentaciju i podršku ljudima. To je naša profesionalna i etička odgovornost.
Prostorna pravda podrazumijeva ravnopravan pristup prostoru i resursima, mogućnost učešća u odlučivanju i pravednu raspodjelu koristi prostornog razvoja. Dakle, da ljudi koji žive u nekom prostoru i koriste ga, imaju pravo da odlučuju o njegovoj budućnosti.
Stoga, šta mi možemo? Možemo mnogo. Borba se mora voditi na više frontova. Ako ne vjerujemo da je moguće, onda su oni već pobijedili. Nije lako, ali je zato nužno. Pravno, medijski, u institucijama, ali i na terenu kroz lokalno organizovanje, umrežavanje, izgradnju kapaciteta.
Otpor je nešto što se gradi. U Ministarstvu prostora vjerujemo da se prostor otpora stvara kombinacijom znanja, struke i zajedničke organizacije. Da, formalni mehanizmi često zakazuju, ali to nije razlog za odustajanje.
I ono što je najvažnije: stvaramo kontinuitet. Jer borba za prostor i dostojanstven život nije kampanja, nego proces.
Komentari(0)